S završetkom ljetnog rasporeda, Vatikan se ponovno vraća na uobičajeni radni ritam.
Istodobno, papa Lav XIV. ulazi u novu fazu svoje vladavine, daleko iza prvih sto dana i približava se trenutku kada će započeti „uobičajeni rad” — onako kako će ga sam odlučiti oblikovati.
Uskoro se očekuju i njegovi prvi potezi u postupnom procesu rekonstrukcije papinskog kabineta, s barem nekoliko visokih kurijalnih imenovanja predviđenih početkom rujna.
Drugi hitni administrativni poslovi također će morati zaokupiti barem dio papine pozornosti u Vatikanu. A u Rimu, Lav će morati nadgledati završne mjesece Jubilarne godine, pri čemu će hodočasnici vjerojatno preplaviti grad zbog kanonizacija Pier Giorgia Frassatija i Carla Acutisa u listopadu.
No, gledajući izvan Vatikana, vjerojatno će uskoro odobriti i objavu svojega prvog popisa međunarodnih putovanja kao papa.
Kamo će ići, i kada, moglo bi nam uvelike otkriti kako vidi samoga sebe u službi biskupa Rima.
Iako to još nije službeno potvrđeno, opće je očekivanje da će Lavovo prvo veliko putovanje biti u Tursku u studenome.
Papa Franjo je, prije svoje bolesti i smrti ranije ove godine, već zabilježio datum 1700. obljetnice Nicejskog sabora i planirao sudjelovati na velikom ekumenskom događaju ondje, zajedno s carigradskim patrijarhom Bartolomejem I., kao svojevrsnim supredsjedateljem.
Ekumensko približavanje s Pravoslavnom Crkvom bilo je ključno obilježje pontifikata Franje, a međusobne razmjene darova, pozdrava i posjeta između poglavara Istočne i Zapadne Crkve predstavljale su značajan uspjeh prijašnjeg pape — toliko da je razgovor o nekoj vrsti formalnog pomirenja postao stalna pozadinska tema među-crkvenih razgovora.
Iako nikada nije došlo do konkretne ponude za izliječenje Velikog raskola, uočavale su se tihe, kodirane geste u tom smjeru, primjerice diskretno ponovno preuzimanje papinske titule „Patrijarh Zapada“ od strane Franje.
Za Lava, zadržavanje datuma u Turskoj u studenome — koji je izvorno podrazumijevao let pape u Istanbul radi posjeta Bartolomeju u njegovu patrijarhalnom sjedištu, a zatim zajedničko putovanje obojice u Niceju — čini se kao jednostavan i logičan izbor.
Lokalni diplomatski i sigurnosni dogovori već su bili pokrenuti prije Lavova izbora, a njegova odluka da ne prisustvuje — bez obzira na stvarne razloge — bila bi protumačena kao snažna ekumenska uvreda Carigradu.
Ako Lav ode u Niceju, tada će zanimanje biti usmjereno na to koliko će dobro moći nastaviti srdačan osobni odnos koji je Franjo, čini se, imao s patrijarhom.
Franjo i Bartolomej, 85, bili su iste generacije. I dok biskup Rima i carigradski patrijarh imaju vrlo različite vrste vodstva u svojim Crkvama, obojica su se morali nositi s često napetim unutarcrkvenim odnosima — što im je davalo zajedničku točku povezivanja.
Štoviše, iako su same okolnosti često bile nesretne, neslaganja unutar Katoličke i Pravoslavne zajednice ponekad su (iako ne uvijek) otvarala mogućnosti za produbljeni dijalog između Rima i Carigrada:
Produbljivanje raskola između ruskog pravoslavnog svijeta i ostatka Istočnih Crkava zapravo je dovelo do toga da su se neki od najtvrđih protivnika dijaloga s Rimom sami povukli iz procesa. A često podijeljeni globalni sinodalni proces pod Franjom neki su promatrači shvatili kao model decentraliziranijeg pristupa upravljanju općom Crkvom, koji je istočnim crkvenim poglavarima bio prihvatljiviji.
Lav, kao mlađi i novi papa, morat će odlučiti kako najbolje oblikovati i predstaviti svoj odnos s Carigradom — i na osobnoj i na ekumenskoj razini.
Kao novi papa i prvi Amerikanac na toj službi, ima prednost u tome što je u središtu globalne medijske pozornosti. Stoga će gotovo sve što učini ili propusti učiniti ili reći na putovanju u Tursku vjerojatno biti predmet velikog odjeka, pa i pretjeranog tumačenja — što znači da bi čak i mali Lavovi gestovi mogli imati velik učinak.
No, iako je gotovo sigurno da će Lav zadržati datum u Niceji, još se nije službeno i javno obvezao na to. Najvjerojatniji razlog za odgodu nije da papa želi biti zagonetan, nego to što on i njegov državni tajnik razmatraju opsežniji itinerarij.
Početkom ovog mjeseca, maronitski patrijarh kardinal Béchara Boutros Raï izjavio je za jedan arapski TV kanal da očekuje papin posjet Libanonu prije kraja godine.
„Iskreno, nije jasno kada će [Lav] doći, ali posjetit će nas u bilo kojem trenutku od sada do prosinca“, rekao je kardinal, dodajući da ništa nije sigurno dok ne bude službene vatikanske objave.
Kako je već istaknuto, Lav je pitanje globalnih sukoba i mira postavio u središte svoje prve mjesece kao papa — s posebnom pozornošću na Bliski istok i rat u Gazi.
Associated Press izvještava da je planirani papin posjet Libanonu za vrijeme Franje bio ometen sigurnosnim razlozima; zemlja je bila uvučena u sukob dok su izraelski vojni udari nastavljali ciljati položaje Hezbollaha u južnim regijama. Isti sigurnosni problemi, naravno, prisutni su i sada te će zasigurno ostati važan čimbenik u vatikanskom odlučivanju, čak i ako je lokalno očekivanje da će Lav uskoro doći.
No, ako bi papa želio razmišljati izvan uobičajenih okvira i doista postaviti sebe i svoju poruku mira u središte sukoba, mogao bi razmotriti dramatičniji itinerarij i nastojati posjetiti Izrael i Zapadnu obalu, ako je sama Gaza praktično nedostupna.
Sigurnosni razlozi bili bi najveća zapreka pokušaju papina posjeta zemlji koja je u stvarnosti u ratu, iako bi mnogi mogli tvrditi da je Izrael vjerojatno lakše osigurati za papu tijekom putovanja nego Libanon, koji sam po sebi nije očito sigurniji od nekih drugih nedavnih papinskih odredišta, poput Iraka.
Vjerojatnije je da bi ključni čimbenik ipak bio politički. Teško je vjerovati da bi izraelska vlada srdačno dočekala papin „samopoziv“ u ovom trenutku, iako nije sigurno da bi ga spriječili ako bi ustrajao u dolasku.
Kad bi Lav odlučio postati „hodočasnik mira“ u Svetoj Zemlji tijekom prvih mjeseci svog pontifikata, to bi moglo postati odlučujući trenutak njegove vladavine — i ne bez presedana. Mnogi bi odmah povukli usporedbe s putovanjem svetog Ivana Pavla II. u Poljsku 1979., koje tadašnja vlada nipošto nije dočekala s oduševljenjem.
Naravno, Lavov posjet Izraelu bio bi u posve drukčijem kontekstu i u nadi za drukčijom vrstom promjene.
Dok je Vatikan bio neumoljivo kritičan prema humanitarnoj katastrofi u Gazi, a mjesni crkveni poglavari poput kardinala Pier Battiste Pizzaballe nastojali naglasiti ono što vide kao progon kršćana na Zapadnoj obali koji provodi izraelska država, Izrael je već zapadna demokracija kakvu je Ivan Pavao II. pomogao izgraditi iz komunističke Poljske.
No, temeljna pouka povijesti jest da papa može smjestiti samoga sebe u središte svjetskih zbivanja i postati pokretač značajnih promjena — premda je za to potrebna vrlo posebna vrsta osobnosti samog pape.
Alternativni pristup papinskim posjetima ratnim zonama možda je postavio Franjo, koji je poznato odbijao ponovljene pozive da posjeti Ukrajinu prije i neposredno nakon ruske invazije.
Umjesto toga, Franjo je jasno dao do znanja da se radije vidi kao mogući most između dviju strana, povremeno nudeći, ponekad i kontroverzne, intervencije prema objema stranama te signalizirajući da se nada kako će jednoga dana posjetiti i Kijev i Moskvu u istom putovanju, kao svojevrsni diplomatski vrhunac, a ne početni čin.
Slično tome, bilo je opće poznato da je prijašnji papa priželjkivao jednog dana dobiti poziv za posjet Kini — događaj koji se također zamišljao kao velika kulminacija diplomatskih napora Svete Stolice s Pekingom.
Iz očitih razloga, procjena učinkovitosti Franjine vizije nasuprot onoj Ivana Pavla ostaje stvar nagađanja. No, šire škole papinskog diplomatskog putovanja koje oni predstavljaju prilično su jasne: jedan je više volio nametnuti se i potaknuti događaje — ne nužno s predvidivim ishodom — dok je drugi radije strpljivo gradio put prema pozivu utemeljenom na obostranim uvjetima i tek nakon što bi se stvorile određene okolnosti.
Lav će morati odlučiti koji mu je od tih modela, ako ijedan, bliži, iako vrijedi napomenuti da će njegova američka pripadnost barem u nekim situacijama igrati ulogu.
To je najočitije u slučaju bilo kakvog papinskog putovanja — ili čak javnog dijaloga — s Moskvom i Pekingom. Iako ga katolici i (barem zasad) vlade u zapadnoj Europi, Africi i Latinskoj Americi možda ne doživljavaju u vezi s njegovom zemljom rođenja, za Rusiju i Kinu njegova rodna zemlja vjerojatno će biti činjenica koju se ne može zaobići, možda čak i prepreka.
Čak i ako bi obje vlade priznale Lava kao (kao što su u pravnom smislu i, nadamo se, u duhovnom, svi pape) potpuno diplomatski neovisnog, obje zemlje imaju snažne nacionalističke medijske sustave u kojima će Lav možda neizbrisivo ostati “Amerikanac” i stoga sumnjiv.
Ironično, druga zemlja u kojoj bi Lavovo „amerikanstvo“ vjerojatno moglo biti najveća komplikacija za potencijalni papinski posjet jesu same Sjedinjene Države. Ubrzo nakon njegova izbora, novinari su počeli pretraživati biračke popise u Illinoisu u potrazi za političkim tragovima Roberta Prevosta, a gotovo sve što bi papa mogao reći o bilo kojem aspektu američkog života bilo bi protumačeno gotovo zadihano politički — ma koliko to on pokušao izbjeći ili čak izričito naglasio nepristranost.
S obzirom na to da će zemlja iduće godine slaviti 250. obljetnicu, mnogi američki katolici gaje nadu u iznenadni papinski posjet. To se gotovo sigurno neće dogoditi, jer bi svako „papino putovanje kući“ za Lava zahtijevalo mjesece diplomatskih pregovora i logističkog planiranja — a ništa od toga, prema svemu sudeći, nije u pripremi.
Ipak, američka jubilarna godina vjerojatno će potaknuti neku vrstu izravnog obraćanja prvog američkog pape, osobito onoga koji je uzeo ime po autoru više oštrih i pronicljivih poruka upućenih američkim katolicima.
Pismo Lava iduće godine moglo bi zadati ton, a možda i naznačiti uvjete, za eventualni papinski posjet domovini.
Ono što se čini sigurnim jest da će mjesto, vrijeme i razlog papina prvog putovanja biti ključni dio procesa u kojem Lav započinje oblikovati svoj pontifikat.
