Kako je jednom lijepo rekao kardinal Joseph Ratzinger, jedna od glavnih razlika između protestanata i katolika jest ta što se katolici mole za mrtve:
„Moje je mišljenje da, kad čistilište ne bi postojalo, morali bismo ga izmisliti.“ Zašto?
„Zato što je malo što tako neposredno, tako ljudsko i tako rašireno — u svim vremenima i kulturama — kao molitva za vlastite preminule drage osobe.“ Calvin, reformator iz Ženeve, dao je bičevati ženu zato što je otkriveno da se molila na grobu svoga sina, pa je tako, prema Calvinu, bila kriva za praznovjerje. „U teoriji, Reformacija odbija prihvatiti čistilište, a posljedično odbacuje i molitvu za preminule. No u praksi su se barem njemački luterani tome vratili i pronašli znatno teološko opravdanje za to. Molitva za preminule voljene osobe previše je neposredan poriv da bi se mogla potisnuti; ona je najljepši izraz solidarnosti, ljubavi i pomoći, koji se proteže s ove strane smrti na onu drugu. Sreća ili nesreća meni drage osobe, koja je sada prešla na onu obalu, dijelom ovisi o tome sjećam li je se ili zaboravljam; njemu ili njoj još uvijek treba moja ljubav.“ Ratzingerov izvještaj: Ekskluzivni intervju o stanju Crkve, s Vittoriom Messorijem
Katolici nisu jedini koji se mole za mrtve. Taj je običaj prisutan i u židovskoj tradiciji, a katolici su se tradicionalno pozivali na sljedeći tekst iz židovskih Svetih pisama, uz neke novozavjetne odlomke, kako bi opravdali svoje vjerovanje:
”Sabravši vojsku, Juda se uputi u grad Odolam. Kako je upravo osvanuo sedmi dan, ondje se prema običaju očistiše i proslaviše subotu. Sutradan su došli Judini ljudi – jer je već bio posljednji čas – da pokupe tjelesa onih što su pali i da ih pokopaju uz njihove rođake u grobovima otaca. Tu su pod odjećom svakoga mrtvaca našli predmete posvećene jamnijskim idolima, što Zakon Židovima zabranjuje. Tako je svima postalo jasno da je to uzrok njihove smrti. Zato su svi stali blagoslivljati Gospodina, pravednog suca koji otkriva ono što je sakriveno. Zatim se pomoliše da bi se počinjeni grijeh sasvim oprostio. Plemeniti Juda opomenu vojnike da se čuvaju čisti od grijeha, jer sad vide što je zbog grijeha zadesilo one koji su pali. Nato je sabrao oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi”. Druga knjiga o Makabejcima 12:38–46
Osim Židova, mnogi su se drevni narodi također molili za preminule. Neka su društva, poput onoga u starom Egiptu, zapravo bila „pogrebna” i izgrađena oko te prakse. Poriv za molitvom za mrtve duboko je usađen u ljudskom duhu, koji se buni protiv same pomisli na uništenje nakon smrti. Iako postoje dokazi o kršćanskom liturgijskom blagdanu sličnom današnjem Spomendanu svih vjernih mrtvih već u 4. stoljeću, Crkva je sporo uvela takvo slavlje zbog postojanosti starijih poganskih obreda za mrtve u Europi. Zapravo, protestantsko odbacivanje molitve za mrtve možda se temelji više na tim preživjelim elementima i iskrivljenoj pobožnosti iz pretkršćanskih vremena nego na istinskom katoličkom nauku kako ga tumače Zapadna i Istočna Crkva. Nauka o čistilištu, ispravno shvaćena kao molitva za mrtve, ne bi trebala vrijeđati nikoga tko ispovijeda vjeru u Krista.
Kada govorimo o Spomendanu svih vjernih mrtvih, govorimo o liturgijskom spomendanu koji je prethodio samoj dogmatskoj formulaciji, budući da Crkva često jasno definira samo ono što je dovedeno u pitanje ili ugroženo. Prvi jasan dokaz o ovom slavlju potječe od Izidora Seviljskog (†636.), posljednjeg od velikih otaca Zapadne Crkve, čije monaško pravilo uključuje liturgiju za sve mrtve na dan nakon Duhova. Sveti Odilo (962.–1049.) bio je opat iz Clunyja u Francuskoj, koji je odredio 2. studenoga kao dan liturgijskog spomena svih vjernih pokojnika.
Prije toga, u kršćanskom su se svijetu koristili i drugi datumi, a Armenci još uvijek za tu svrhu koriste uskrsni ponedjeljak. Sveti Odilo izdao je dekret prema kojemu su svi samostani kongregacije iz Clunyja svake godine morali slaviti taj blagdan. Dana 1. studenoga trebalo je zvoniti zvonima, a zatim zajednički moliti časoslov za mrtve, dok bi sljedećeg dana svi svećenici slavili misu za pokoj duša u čistilištu. Ova se praksa benediktinaca iz Clunyja ubrzo proširila na druge benediktince i na kartužijance, koji su bili reformirani benediktinci. Papa Silvestar II. odobrio je i preporučio ovu praksu 1003. godine. S vremenom su i župnici uveli to liturgijsko slavlje, a od 11. do 14. stoljeća ono se proširilo Francuskom, Njemačkom, Engleskom i Španjolskom.
Konačno, u 14. stoljeću, Rim je uvrstio dan spomena svih vjernih pokojnika u službene knjige Zapadne (latinske) Crkve. Datum 2. studenoga izabran je kako bi se spomen svih svetih duša — i onih u nebu i onih u čistilištu — slavio u dva uzastopna dana. Na taj se način izražavalo katoličko vjerovanje u zajedništvo svetih. Budući da se blagdan Svih svetih već stoljećima slavio 1. studenoga, spomen na duše u čistilištu smješten je na sljedeći dan. Blagdan Svih svetih potječe iz 4. stoljeća, ali je konačno utvrđen na 1. studenoga od strane pape Grgura IV. 835. godine. Ta dva blagdana povezuju one koji teže svetosti s onima koji su gotovo sveti i onima koji su već postali sveti, sve do uskrsnuća mrtvih.
Usput rečeno, praksa prema kojoj svećenici na ovaj dan slave tri mise prilično je novijeg podrijetla i seže tek do oko 1500. godine, kada su je uveli dominikanci iz Valencije. Papa Benedikt XIV. proširio ju je 1748. godine na cijelu Španjolsku, Portugal i Latinsku Ameriku. Papa Benedikt XV. 1915. godine dodijelio je „privilegij triju misa“ cijeloj Crkvi.
Nauk o čistilištu, na kojemu počiva liturgija Spomendana svih vjernih mrtvih, formuliran je u kanonima koje su proglasili sabori u Firenci (1439.) i Tridentu (1545.–1563.). Istina toga nauka, naravno, postojala je i prije nego što je bila dogmatski razjašnjena, a i Firenca i Trident donijeli su svoje odluke ponukani povijesnim okolnostima. Prihvaćanje tog nauka i dalje ostaje obvezni dio katoličke vjere.
A što je s „oprostima“? Oprosti iz riznice milosti u Crkvi primjenjuju se na pokojne na Spomendan svih vjernih mrtvih, kao i u druge dane, prema odredbama crkvenog prava. Vjernici tada, u svojoj posredničkoj ulozi u molitvi, zazivaju Gospodinovo milosrđe nad onima koji su umrli. Bit te prakse jest potaknuti vjernike na odgovornost. Kako piše Michael Morrissey:
”Suprotno uobičajenom pravnom i trgovačkom shvaćanju, nauk zapravo nastoji potaknuti vjernike da pokažu odgovornost prema mrtvima i prema zajedništvu svetih. Budući da Crkva naučava da smrt nije kraj života, onda ona nije ni kraj našeg odnosa s voljenima koji su preminuli, a koji zajedno sa svecima čine Tijelo Kristovo u „pobjedonosnoj Crkvi“.
Smanjeni teološki interes za oproste danas proizlazi iz pojačanog naglaska na sakramente, molitveni život katolika i njihovo aktivno djelovanje u svijetu kao bitne sastavnice duhovnog života. Možda još realnije, to je i posljedica individualističkog stava svojstvenog suvremenoj kulturi, koji otežava osjećaj odgovornosti, a kamoli solidarnosti s preminulim rođacima i prijateljima”.
Kao i sve što je kršćansko, i Spomendan svih vjernih mrtvih tiče se otajstva ljubavi — te božanske ljubavi koja pobjeđuje sve, pa i samu smrt. Veze ljubavi koje nas povezuju, žive i mrtve, s uskrslim Gospodinom, slave se svake godine na blagdan Svih svetih i na Spomendan svih vjernih mrtvih.
Svi koji su kršteni u Kristu i koji su ga izabrali nastavljaju živjeti u Njemu. Grob ne priječi napredak prema potpunijem sjedinjenju s Njim. Upravo o tom stupnju bliskosti s Njim razmišljamo kada slavimo blagdan Svih svetih jedan dan, a Spomendan svih vjernih mrtvih sljedeći. Čistilište je veliko blagoslov jer onima koji ljube Boga pokazuje gdje su zakazali u ljubavi i iscjeljuje njihovu sramotu. Većina nas nije ni u potpunosti ispunila zapovijedi, ni posve propustila da ih ispuni. Naša nas vlastita mlakost posramljuje. Čistilište ispunjava tu prazninu. Tamo konačno učimo što znači uistinu ispuniti sve zapovijedi. Većina nas ni ne mrzi ni ne uspijeva u ljubavi do kraja. Čistilište nas uči što znači radikalna ljubav, kada Bog naš neuspjeh u ljubavi na ovome svijetu preobražava u savršenstvo ljubavi u budućem.
Kao što nas sakramenti na zemlji postupno preobražavaju u Krista, tako i čistilište nastavlja taj proces dok se sličnost s Njim ne dovrši. Sve je to milost. Aktivna molitva za mrtve jest ta djelo ljubavi s naše strane koje ubrzava taj proces. Crkva to potiče i čini s osobitom sviješću i zajednički na Spomendan svih vjernih mrtvih, premda je uvijek i posvuda korisno moliti za mrtve.
