Kako su mnogi primijetili, pod papom Franjom koncept sinodalnosti pretvoren je u stalan i univerzalan proces uključivanja, gdje su, čini se, svi dobrodošli. Taj je pristup bio pretjerano institucionaliziran i birokratiziran, izuzetno skup i uglavnom gubitak vremena jer je često zamjenjivao ujedinjeno i učinkovito katoličko djelovanje posebnim zahtjevima za “inkluzivnijim” redefinicijama katoličkog nauka. Čitav proces činio se obilježen institucionalnom i moralnom paralizom koja je zapravo ometala poslanje Crkve.
Srećom, postoje barem naznake da papa Lav XIV. želi iskoristiti energiju koja bi se još mogla osloboditi putem sinodalnosti kako bi potaknuo sveobuhvatnu katoličku predanost evangelizaciji, nadahnut darovima Duha Svetoga. Vraćajući se izvornom značenju riječi “sinoda” kao “puta zajedno”, papa Lav naglašava da je taj zajednički put zapravo darovan Crkvi i svim njezinim članovima po Duhu Svetome. Razmotrite nekoliko odlomaka iz njegove homilije na bdijenju Pedesetnice:
Na Pedesetnicu, Marija, apostoli i učenici s njima primili su Duha jedinstva, koji je zauvijek utemeljio svu njihovu različitost u jednom Gospodinu Isusu Kristu. Njihova misija nije bila mnoštvo misija, već jedna jedina misija. Više nisu bili introvertirani niti su se međusobno prepirali, već su postali otvoreni i ispunjeni radošću…
Na večer svog izbora, ganut dok sam gledao narod Božji okupljen ovdje, govorio sam o “sinodalnosti,” riječi koja prikladno izražava kako Duh oblikuje Crkvu. Ta riječ počinje grčkom riječi syn—što znači “s”—koja govori o tajni Božjeg života. Bog nije osamljen. Bog je, kao Otac, Sin i Duh Sveti, “s” u sebi i Bog s nama. Istodobno, riječ “sinodalnost” govori nam o putu naprijed—hodós—jer gdje je Duh, tu je i kretanje, putovanje koje treba prijeći. Mi smo narod u pokretu. To nas ne izdvaja, već nas povezuje s čovječanstvom, poput kvasca u tijestu, koji ga uzdiže…
Dragi prijatelji, Bog je stvorio svijet da svi živimo kao jedno. “Sinodalnost” je crkveni naziv za to. Ona zahtijeva da svatko od nas prepozna vlastito siromaštvo i bogatstvo, da se osjećamo dijelom većeg zajedništva, bez kojeg sve vene, čak i najizvorniji i najposebniji karizmi… Duh Isusa Krista mijenja svijet jer mijenja srca…
Evangelizacija, draga braćo i sestre, nije naš pokušaj da osvojimo svijet, već beskrajna milost koja zrači iz života preobraženih Kraljevstvom Božjim. To je put Blaženstava, put koji kročimo zajedno, između “već” i “još ne,” gladujući i žeđajući za pravdom, siromašni duhom, milosrdni, krotki, čista srca, muškarci i žene mira. Sam je Isus izabrao taj put: da bismo ga slijedili, ne trebamo moćne zaštitnike, svjetovne kompromise ili emotivne strategije. Evangelizacija je uvijek Božje djelo. Ako se ponekad događa kroz nas, to je zahvaljujući vezama koje ona omogućuje. Zato budite duboko povezani s pojedinim Crkvama i župnim zajednicama u kojima njegujete i ostvarujete svoje karizme. Zajedno s biskupima i u suradnji sa svim ostalim članovima Tijela Kristova, svi ćemo tada raditi skladno kao jedno. Izazovi s kojima se suočava čovječanstvo bit će manje zastrašujući, budućnost će biti manje mračna, a razlučivanje manje komplicirano… ako zajedno poslušamo Duha Svetoga!
Istinska sinodalnost
Nekad sam objašnjavao “sinodalnost” kao “Crkvu koja djeluje punim kapacitetom” — pojednostavljeni, mehanistički izraz koji je u naše vrijeme prilično lako razumjeti. No, pod papom Franjom postupno je poprimao oblik Crkve koja nastoji pronaći smjernice konzultirajući se sa svim dostupnim zemaljskim interesnim skupinama. U prošlom pontifikatu činilo se da što se više naglašavala sinodalnost, to se manje razumjela, a više proizvodila crkvenu stagnaciju.
Citirao sam nedavnu homiliju pape Lava opširno jer je izvanredno osvježavajuća nakon dugotrajne suše. Lavovi komentari nisu prigovor određenim skupinama duboko predanih katolika niti naglasak na favoriziranju marginalnijih katolika koji traže crkvene promjene — dva prilično očita obilježja prošlog pontifikata. Ti komentari ne inzistiraju na dobivanju smjernica za oblikovanje misije Crkve od svake zamislive skupine pod suncem. Također, ovdje ne nalazimo nikakvu vrstu prikrivene univerzalne uključenosti onih koji odbijaju “obratiti se i vjerovati evanđelju” (Mk 1,15).
Sasvim suprotno: ova homilija pomiče cijelu raspravu natrag na korijensko značenje riječi “sinoda”, što je “put zajedno”; te identificira taj “put zajedno” kao proizašao ne iz ljudskih rasprava, već iz poticaja Duha Svetoga, kojega je Krist obećao poslati u svoje ime po Ocu upravo “da vas podsjeti na sve što sam vam rekao” (Iv 14,26). Ono što papa Lav počinje naglašavati — a što je toliko često bilo zanemareno od strane pape Franje — jest da prava sinodalnost crpi svoju snagu ne iz našeg međusobnog rasuđivanja kao ljudskih osoba, već iz naše otvorenosti poticajima Duha Svetoga, koji nam je darovan upravo da živimo i naviještamo evanđelje Isusa Krista.
Nadam se da je ovo koristan podsjetnik da evanđelje Isusa Krista možemo potpuno i ispravno razumjeti samo uz pomoć Crkve koju je Krist ustanovio, zajedno s njezinim Učiteljstvom koje Krist i dalje jamči. Jasno je, dakle, da prava sinodalnost može postojati samo u službi evanđelja. Temeljni “kerigma” (budući da smo postali tako skloni otmjenim grčkim riječima u modernim raspravama o biblijskom tekstu) — temeljna objava kršćanstva — možda je najbolje izražena na barem četiri mjesta u Novom zavjetu:
Ivan Krstitelj:
“Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!” (Mt 3,2)
Isus Krist:
“Pruže mu svitak Knjige proroka Izaije. On razvije svitak i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.'” (Lk 4,17-19)
Isus Krist:
“A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju. I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.” (Mk 1,14-18)
Sveti Pavao:
“Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? 15 A kako propovijedati bez poslanja? Tako je pisano: Kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra!'” (Rim 10,14-15)
Često sam kritizirao model “sinodalnosti kao beskrajnog prikupljanja mišljenja.” No, papa Lav očito razumije tri ključna temelja koja podupiru ovaj koncept, u uzlaznom redoslijedu:
Prvo, da nema okupljanja bez vjernosti evanđelju;
Drugo, da nema sigurnog mjesta okupljanja bez autoriteta Kristove Crkve;
I treće, da nema spasenja bez Isusa Krista.
Drugim riječima, ako će se sinodalnost sada razumjeti kao “put zajedno” nadahnut Onim koji je Put, Istina i Život i zajamčen učiteljskim autoritetom Crkve koju je On utemeljio, tada sinodalnost više neće biti gubitak vremena, već nada, molitva i čak metoda za obraćenje svijeta.
