U televizijskoj emisiji (Stasera Italia, 14. listopada 2020.), progresivni sociolog Marco Revelli, uznemiren, osudio je klimu kolektivne anksioznosti koja je zahvatila Italiju i Zapad kao rezultat jezivog plesa koronavirusa. „Smrt kruži Zapadom”, rekao je, pozivajući se na ovu iluziju.
Smrt, međutim, nikada nije prestala kružiti. Ljudi umiru i nastavljaju umirati svaki dan na tisuće različitih načina. Smrt je jedna od rijetkih sigurnosti, možda i prva, u našem životu. Živimo, ali život našeg tijela ima neizbježnu granicu.
Suvremeno društvo pokušalo je ukloniti misao o smrti, koja krši zakon užitka i dobrobiti masa.
Smrt je posljedica istočnog grijeha, a moderno društvo negira izvorni grijeh, negira svaki grijeh, pretpostavljajući da je moguće pobijediti bolest i smrt.
Ova je pretpostavka đavolski san, jer je nadahnut onim koji je nadahnuo prvi grijeh: Knezom tame, onim koji nastavlja ponavljati ljudima: „Bit ćete poput bogova” i predlaže im da do ovog cilja dođu kroz znanost, a posebno genskom manipulacijom.
Zabrana govora o smrti uvijek se izražava u ogorčenju protiv svećenika koji se u svojim propovijedima usude govoriti o onome što se nekada nazivalo vježbama za sretnu smrt: priprema za taj kobni trenutak koji čeka svakog od nas. Sveti Alphonsus de Liguori, koji je u svojoj „Massime eterne” napisao prekrasnu knjigu pod naslovom „Priprema za smrt”, podsjeća nas da je smrt trenutak o kojem ovisi vječnost; sretna vječnost ili zauvijek nesretna, radost ili jad, svako dobro ili svako zlo; vječnost raja ili pakla (Massime eterne, Roma 1910, str. 11-12).
Pa ipak, ako katolik govori o smrti, optužen je da želi stvoriti teror i tjeskobu i izopćen kao prorok propasti, gotovo kao da govor o smrti znači željeti ili ubrzati taj čas te da je šutnja o smrti bila dominantna maksima do sada.
U nekoliko kratkih mjeseci, sve se promijenilo. Spektar smrti sa svojim srpom nametnut je društvu, a prizivaju ga oni isti znanstvenici koji su trebali pobijediti bolesti i smrt, ali su se, suočeni s pandemijom koronavirusa, pokazali nemoćnima.
Za one koji znaju da smrt nije kraj svega, već početak drugog života, ovo bi bila zlatna prilika da se uključe u apostolat sretne smrti. Ali svećenici šute, a oni koji govore o smrti, sociolozi su, poput Revellija ili znanstvenici, poput Massima Gallija, koji javno tvrdi da je ateist i da na taj način nije u stanju baciti pogled dalje od smrti.
Stoga ne čudi ako suvremeno društvo, nesposobno dati smisao životu, padne u tjeskobu, suočeno s bolešću i smrću. Ipak, iznenađuje šutnja onih koji imaju svo oružje da poraze – ne smrt – nego tjeskobu koja je okružuje: služitelji apostolske Rimokatoličke Crkve koja drži sve istine o životu i smrti ljudi i njihovu onostranu sudbinu te je jedini posjednik riječi Vječnog života. (Ivan 6,88).
Naš je zahtjev skroman, ali gorljiv: pastiri, u ovo tragično i zbunjujuće vrijeme naše povijesti, razgovarajte s nama – ne o zemaljskom životu – već o drugom: vječnom životu, stvarnom životu, u koji polažemo sve nade.
Roberto de Mattei
