U svjetlu izjave pape Lava XIV. da je obitelj utemeljena na “stabilnoj zajednici između muškarca i žene”, reakcije kritičara i pristaša pokojnog pape Franje na njegovo stajalište o bračnoj zajednici su upečatljive. Prvi sugeriraju da Lavov pogled na bračnu zajednicu kao jedinstvo muškarca i žene “dvoje u jednom tijelu” potvrđuje ono što je Franjo navodno poricao, dok drugi brane kontinuitet između Franje i Lava po pitanju braka.
S jedne strane, kritičari su u krivu. Tijekom cijelog svog pontifikata, papa Franjo je dosljedno naučavao – čak i ako to nije bilo u prvom planu u usporedbi s njegovim učenjem o okolišu – bračnu viziju braka: brak kao jedinstvo “dvoje u jednom tijelu” između muškarca i žene, gdje je spolna diferencijacija temeljni preduvjet za to jedinstvo. Štoviše, sv. Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i papa Franjo svi su potvrdili moralni i sakramentalni značaj tjelesnog jedinstva “dvoje u jednom tijelu” kao temelja bračne ljubavi.
Papa Franjo potvrdio je objektivnost Božjeg “prvobitnog božanskog plana” (vidi Postanak 1:27, 2:24) o najdubljoj stvarnosti braka, utemeljenog u redu stvaranja. On je, poput Lava, inzistirao na ontološkoj naravi braka: “‘Brak’ je povijesna riječ. Oduvijek, kroz čovječanstvo, i ne samo unutar Crkve, to je zajednica između muškarca i žene. To se ne može samo tako promijeniti. To je priroda stvari.” Ovo učenje ponovno je potvrđeno u apostolskim pobudnicama Evangelii Gaudium i Amoris Laetitia, kao i u enciklici Laudato Si’.
S druge strane, pristaše su također u krivu. Unatoč Franjinom potvrđivanju bračnog jedinstva, postoji pet aspekata u kojima je pridonio potkopavanju tog koncepta, barem do mjere da se stvorila percepcija da nije mogao nedvosmisleno podržati bračno jedinstvo.
Prvo, papa Franjo bio je zagovornik pravne podrške građanskim zajednicama osoba istog spola. Ne bi li zagovaranje takve zajednice, koja u svojoj srži ima grešne čine koji čine tu zajednicu, potkopalo dobro ljudske prirode i, prema tome, kulturu braka?
Drugo, Franjo je izjavio da “homoseksualci doživljavaju dar ljubavi,” implicirajući time da homoseksualna “ljubav” nije inherentno neuredan oblik ljubavi, odnosno uvreda protiv čistoće. Je li smatrao da homoseksualna osoba može živjeti poziv na čistoću, a time i ljubav u istospolnoj vezi? Kako bi homoseksualna osoba to mogla postići? Poziv na čistoću uključuje spolnu diferencijaciju između muškarca i žene, prema Katekizmu Katoličke Crkve, koji prema kršćanskoj antropologiji znači “uspješnu integraciju seksualnosti unutar osobe i tako unutarnje jedinstvo čovjeka u njegovom tjelesnom i duhovnom biću.”
Treće, dopustio je kontroverznu praksu blagoslova istospolnih zajednica, legitimiranu u “Deklaraciji” Fiducia Supplicans. Ova je deklaracija bila opterećena brojnim kvalifikacijama: od blagoslova zajednice, preko para, do kraja – pojedinca. Bez obzira na to, kako točno primjećuje John Finnis, postoji “ključna moralna ili pastoralna razlika između (a) blagoslivljanja osoba koje su grešnici i (b) blagoslivljanja osoba kao sudionika odnosa izraženog u grešnim činima.”
Četvrto, u Amoris Laetitia, Franjo je pokušao otvoriti moralni prostor za razvedene i civilno ponovno oženjene osobe da primaju pričest. Prema tom shvaćanju, moralni zakon prestaje imati obvezujuću snagu i postaje samo težnja kao ideal; zbog toga, unatoč Franjinim negiranjima, dolazi do zbrke između zakona postupnosti i postupnosti zakona. Franjina logika pastoralnog rasuđivanja takva je da se moralno dopušteni izbor donosi prema načelu manje od dva zla.
Peto, papina podrška istospolnim službama, poput one koju vodi otac James Martin, koji pretpostavlja legitimnost homoseksualnog identiteta, i njegova otvorenost prema moralno problematičnim odnosima, poput zajedničkog života izvan braka. Što se tiče prvog, kako otac Martin opravdava legitimnost ovakvog samoodređenja? Jedini kriterij koji predlaže kao legitiman jest individualno iskustvo, koje postaje vrhovni autoritet za prosuđivanje Evanđelja i crkvenog nauka. To ga dovodi do zaključka da je homoseksualnost osobe danost stvaranja, a ne nešto inherentno neuredno samo po sebi.
Što se tiče drugog, papa Franjo je potaknuo pastoralnu praksu u kojoj su ljudi koji radije žive zajedno bez braka dobrodošli u Crkvu upravo kao izvanbračni parovi. Gdje je istina koja prosvjetljuje, izražena u moralnoj normi koja zabranjuje bludnost (KKC 2353) i sve njezine posljedice koje vrijeđaju dostojanstvo braka i obitelji te slabe osjećaj bračne čistoće (KKC §2390)? Zašto ne čujemo: “Spolni čin mora se odvijati isključivo unutar braka. Izvan braka, uvijek čini teški grijeh i isključuje osobu iz sakramentalne zajednice”?
Ovih pet točaka ne uzimaju u obzir dosad neviđene prijetnje u naše vrijeme prema kršćanskoj seksualnoj etici. Dokument Persona Humana iz 1975. godine, tadašnje Kongregacije za nauk vjere, sažeto potvrđuje taj nauk:
Poštivanje moralnog zakona na području seksualnosti i prakticiranje čistoće ozbiljno su ugroženi, osobito među manje revnim kršćanima, sadašnjom tendencijom da se što je više moguće umanji, kada se već ne negira izravno, stvarnost teškog grijeha, barem u stvarnim životima ljudi.
Filozof s Oxforda, John Finnis, opisuje ovo kao prijetnje kršćanskoj seksualnoj etici zbog:
- nestanka pravnih, društvenih i kulturnih normi koje su nekada podupirale taj nauk;
- pojave normi koje ga potkopavaju među vjernicima, njihovom djecom i svima kojima bi mogli evangelizirati; te
- širenja unutar Crkve teoloških mišljenja i pastoralnih praksi koje prkose tom nauku.
Ove su prijetnje danas daleko intenzivnije. Njima se može dodati i čimbenik koji je Persona Humana teško mogla zamisliti:
- naklonost Svete Stolice – i imenovanja – osoba u Crkvi koje su notorne zbog svoje otvorene ili prikrivene odbacivanja tog nauka.
Papa Lav XIV. mora razjasniti konfuziju u Franjinom naučavanju tako što će ponovno potvrditi crkvene doktrine o seksualnoj etici.
