U vremenu kada završava rekreacijski katolicizam – zamršeno klupko terapeutskog, političkog i kazališnog trenda koji opsjeda Crkvu – na pragu smo uskrsnuća.
Rekreacijski katolicizam. Dopustite mi da objasnim.
To je atribucija koja identificira trenutačnu fazu kolapsa u Rimskoj crkvi. Faza u kojoj se promicala terapeutska, politička i kazališna forma u životu Crkve, a proizvodila je neku vrstu zombi katolika, koji se svakodnevno hrane onim što je Huxley u Vrlom novom svijetu nazvao ‘osjećaji’: projektirani užici koji svoje žrtve održavaju u stanju lebdeće euforije.
Glavno sredstvo za rekreacijski katolicizam je liturgija, gdje su nedjeljna ‘slavlja’ pomno planirana od strane liturgijskih odbora za maksimalni izljev ne prijetećih poruka ‘dobrodošlice’. Dok se normalni muškarci bore zbog prevelike sentimentalnosti, određene grupe katolika žude za time. Nedjelja za nedjeljom. To je kao narkotik.
Glazba je pomno odabrana kako bi ostavila sudionike u nesvjestici zadovoljne samozaokupljenosti. Otrovni jezik, kao što je definirana doktrina ili moralni zakon, zabranjen je. Zapravo, nemali broj biskupa inzistira na tome da linija pričesti (namjerno malim slovima radi točnosti) bude apsolutno nediskriminirajuća. Istupite svi, glase pastiri, jer sakrament nije mjesto osude nego mjesto toplog zajedništva.
Sve to nadopunjuju svećenici koji svoju ulogu vide kao voditelji talk showa. Svaki je dovoljno otrcano obučen da telegrafira ležernost u skladu s ispijanjem nekog alkoholnog pića. Tome su pridodane crkve koje nalikuju salonima zračnih luka. Naravno, rekreacijska birokracija uvijek teži poboljšanju. Tako su sada crkve opremljene jumbo ekranima koji jamče ugođaj sportskog bara.
Postoje i drugi načini za promicanje rekreacijskog katolicizma. Cijeli obrazovni aparat Katoličke crkve, na primjer. Ono što je nekoć bilo oruđe bez presedana za usađivanje katoličke istine i pobožnosti postalo je tvornica protukatolicizma. Svaki aspekt – od gimnazija, srednjih škola, sveučilišta i koledža, do sjemeništa i samostana formacije – postao je privjesak rasprostranjenog rekreacijskog katolicizma. Čak su i obraćenici uronjeni u izokrenuti katolicizam u kojem je Nicejsko vjerovanje strano poput sanskrta.
Na najvišim razinama crkvenog upravljanja, obrana vjere sada je zamijenjena drugim vrstom rekreacijskog katolicizma – sinodalnim slušanjem. Ovo su vježbe u pješčaniku u kojima sudionici brbljaju o redizajniranju katoličke vjere koja bi više odgovarala modernom senzibilitetu. Tzv. ‘dijalogu’ ustupljeno je mjesto doktrine, stvarajući Katoličku crkvu drugačijom, točnije jedva usporedivoj s povijesnim kršćanstvom. Različiti dikasteriji Svete Stolice smišljaju katoličanstvo bez krivnje gdje se ukidanje moralnog zakona ubrzano odvija uz tisuće rezova, a tradicionalna katolička dogma trpi udarce namjerne dvosmislenosti.
Ovaj rekreacijski katolicizam samo je sljedeća iteracija povijesnog modernizma. Ovo sve podsjeća na. Renanovu studiju „Vie de Jesus“ iz 1893., šokantnu reinterpretaciju Novog zavjeta, ‘pročišćenu’ od bilo kakvog traga nadnaravnog. Ili, prema naglašenim riječima njegovog učenika C.A. Sainte-Beuve, „prisilili smo Isusa da podnese svoju ostavku kao Bog“. Ovo je bio ništa manje nego napad na doktrinarni katolicizam. Do završnih godina devetnaestog stoljeća pojavili su se katolički modernisti. Teolozi Loisy, Tyrrell i drugi inzistirali su na ‘duhovnijem’ katolicizmu, gdje predmet vjere nije grubo uplitanje Božanskog otkrivenja i njegovih doktrina, već nježnija ‘duhovna vjera’. Doktrinarni katolicizam trebao je biti prepušten religiji osobnog elana.
G.K. Chesterton je primijetio: „Čuvajte se onih koji vape za duhom kršćanstva, jer ono što oni zapravo žele je privid kršćanstva“.
Modernizam je kršćanski privid.
Rekreacijski katolicizam je katolički privid.
Kao što je već spomenuti Chesterton govorio o pet uskrsnuća Crkve, u svom nezaboravnom Vječnom čovjeku, mi smo na pragu šestog. Ili, da posudimo iz Prve poslanice pape Klementa iz I. stoljeća, Crkva je poput feniksa koji se diže iz pepela. Pažljivo pogledajte i vidjet ćete. I to se događa danas. Pred našim očima.
Budući da vjetrovi krize još uvijek udaraju u naša lice, mnogima bi to moglo promaknuti. Štoviše, počeci su uvijek mali, kao i sve velike stvari. Ali Crkve posjeduje izuzetnu snagu. Pokazuje se na svim kontinentima – ali, iznenađujuće, najviše je u Americi.
Prvo, i najvažnije, ova se renesansa očituje među vjernicima – osobito mladima. Oni su bili svjedoci rekreacijskog katolicizma i gledaju na to kao na gozbu u piljevini. Mnogi od njih su se probudili i otkrivaju bogatstvo vjere u klasičnoj teologiji i filozofiji za koje se nekada mislilo da su ih sigurno pokopali elitni ideolozi modernizma. Oduševljavaju ih klasični autori poput o. Garrigou-Lagrangea, o. Ambroisea Gardeila, mons. Ronalda Knoxa, vlč. Geralda Vanna, o. Basila Maturina, o. Edwarda Leena. Ne trebamo ni govoriti o Lewisu, Chestertonu, Pieperu, Danielu-Ropsu, Gilsonu i Maritainu. Dodajmo ovima mons. Roberta Bensona, vlč. Martindalea i Hilairea Belloca.
Novi naraštaj katolika osniva izdavačke kuće (kao što su Sophia Institute Press, Ignatius Press, Os Justi Press, Emmaus Press, Cluny Press i Angelico Press, spomenuo sam samo neke), elektroničke publikacije (kao što su Crisis, LifeSiteNews i OnePeterFive), stvarajući rutinske podcaste i dnevne radijske emisije (kao što je The Catholic Current s Robertom McTeigueom)—a sve se to može usporediti s Radio Slobodnom Europom prije pada Sovjetskog Saveza. S vještinom i domišljatošću, oni emitiraju poruku doktrinarnog katolicizma pored umorne crkvene birokracije koja djeluje kao da nema viziju kako naviještati Krista. Ovi dinamični katolici postali su sićušni kao David, bacajući sićušno uglačano kamenje Krista Pobjednika protiv masivnog i dolarima napuhanog modernističkog Golijata.
Ova moćna skupina mladih katolika zaokupljena je naelektriziranom ljubavlju prema nauku i rađaju renesansu pred našim očima. Iz njihovih redova dolazi veliki broj svećenika. Mnogi ulaze u tradicionalne kongregacije kao što su Bratstvo sv. Petra ili Instituta Krista Kralja. Obje kongregacije nikad nisu imali već broj sjemeništaraca – obučavajući mladiće na način kleričkog života prije Drugog vatikanskog sabora.
Katolici trebaju upoznati ovu impresivnu grupu koja nastoji živjeti svetački. Novozaređeni svećenici ovih kongregacija idu kao ovce među vukove. U tu svrhu, njihova obuka ima dojam otoka Parrisa (centar za obuku marinaca), s redom i disciplinom koji stoje na kruni njihove asketske/teološke/filozofske formacije poput dragulja umetnutih u zlatni dijadem. Nakon osam godina ove blagoslovljene strogosti, oni su pokrenuti, prema riječima Henrija Daniel-Ropsa, donijeti svijetu i Crkvi „revoluciju križa“.
Čak su i neke biskupije počele oponašati klasični program tradicionalističkih bogoslovnih sjemeništa i postižu zapanjujuće rezultate. Diskrecija zabranjuje njihovo imenovanje zbog sadašnje klime u kojoj se Crkva nalazi. Ali katolici noću mogu sigurnije nasloniti glavu na jastuk znajući da Duh Sveti poziva legije mladih ljudi da vode ovu novu renesansu.
Ne treba nas čuditi što ovi novozaređeni svećenici u rekordnom roku postaju župnici. Pravilan način razmišljanja može nas uputiti kako nedostatak zvanja djeluje kao blagoslov. To dopušta svećenicima koji bi inače čekali desetljećima da postanu pastiri da preuzmu tu ulogu u naizgled kratkom vremenu.
Ne bojeći se duhovnih, doktrinarnih i liturgijskih ruševina s kojima se suočavaju, oni se suočavaju s i kreativnom, pažljivom i herojskom brzinom, ponekad na granici dramatičnosti. Vrlo mladi župnik u južnom New Jerseyju nedavno je pročitao da lokalna crkva zatvara svoja vrata radi preuređenja. Nije gubio vrijeme angažirajući inženjere da osmisle plan za prijevoz svih mramornih oltara svetišta i oltarne ograde i ponovno ih postave u njegovu crkvu. Nakon nekoliko mjeseci brižljivog premještanja i uređenja, crkva zamišljena sedamdesetih godina da izgleda poput zubarske čekaonice doživjela je čudesnu preobrazbu u mramoru. Zapravo, izvanredni župnik nazvao je svoju renesansu „vjera pokreće mramor”. Ali nije završio. On je sada u fazi planiranja izgradnje srednjovjekovnog tornja koji će se pridružiti njegovoj crkvi.
Ova nova legija tradicionalnih svećenika ne djeluje polovično. Priznaju da su vjernici dovoljno dugo gladovali zbog nedostatka kvalitetnog vodstva.
Usred ovih nevjerojatnih dobrih vijesti, ima ih još. Raste broj katolika koji pohađaju tradicionalnu misu, što je time više upečatljivo s obzirom na okolnost njezina trogodišnjeg potiskivanja. Opet, samo će nadnaravni stav biti dovoljan. Na mnogo načina, ovaj eksplozivni rast ovisio je o mnoštvu mladih katolika koji su istraživali internet kako bi saznali više o onome što im je rečeno da je zloćudna bolest koja raste u utrobi Crkve. Ono što su pronašli nije odgovaralo upozorenjima o zloćudnosti na koje su bili upozoreni. I pohrlili su na tradicionalnu misu. Naime, uskoro će u okolici Washingtona skupina mladih katolika marširati za očuvanje tradicionalne mise.
Sve to na zaprepaštenje ovih mladih ljudi. Citirat ću Grahama Greenea (iz romana Brighton Rocku): „Ne mogu razumjeti, kao ni Vi, užasnu neobičnost Božjeg milosrđa“.
Tuga i bijes zbog proteklih šezdeset godina neće pomoći. Umjesto toga došlo je vrijeme proljeća u Crkvu.
Vlč. John A. Perricone
