Previše sinodalnih entuzijasta nastavlja s konceptom Crkve kao krajolika bez opresivnih struktura i nauka koje treba zamijeniti nečim što je više u skladu s praksom sekularnog liberalizma.
Jedna od stvari koje sam naučio u svojih 65. godina života kao katolik jest da je značenje izraza „reforma Crkve“ u razdoblju nakon Drugoga vatikanskog koncila gotovo uvijek srodna s „liberalizacijom“. Zašto je to tako, priča je presložena da bismo je ovdje ponavljali. No, dovoljno je jednostavno primijetiti ovu činjenicu s pogledom na njezinu trajnu važnost za naš ‘novi način’ postojanja Crkve u našoj hrabroj eri ‘sinodalnog slušanja’. Zašto je to tako?
Priča je presložena da bismo je ovdje ponavljali. No, dovoljno je primijetiti ovu činjenicu s pogledom na njezinu trajnu važnost za naš „novi način da budemo Crkva” u našoj hrabroj novoj eri „sinodalnog slušanja“.
Niti ovdje trebamo trošiti vrijeme na analizu tipičnog popisa problema kojima se tzv. reformatori žele pozabaviti. Od želje za ređenjem žena preko kontracepcije do LGBT+ prava; središnji intelektualni impulsi su isti: ono što je Crkva stoljećima naučavala kao pogrješno, ili barem još uvijek naučava, treba se promijeniti na duboko konstitutivne načine kako bi se Crkva uklopila u „novu kulturnu paradigmu”.
Sinodske teze pokazuju pokušaj oživljavanja i stvaranja modernističke verzije Crkve. To je ono što nazivam „teleologijom transgresije“, gdje je sve što je u prošlosti ustanovljeno putem kulture i tradicije preinačeno u represivna ograničenja naše slobode kojih se sada trebamo osloboditi. Dakle, sve što je bilo prije, posebno u moralnoj, duhovnoj i religijskoj domeni, mora biti potpuno redefinirano ili preoblikovano. Ako netko želi zadržati neki religijski identitet, mora se pri tome prilagoditi novom oslobođenom poretku.
Talijanski filozof Augusto del Noce (1910. – 1989.) davno je prepoznao problem liberalnog modernizma i primijetio kako se suština nove ideologije može sažeti u frazu, koja se tako često može čuti u dvoranama liberalnih sveučilišta: „Danas se više u ništa ne može vjerovati… (ispunite prazninu).“ Ono što modernost izražava u takvim oblicima razmišljanja nije toliko dobro osmišljen program za budućnost koliko puka tvrdnja da se nikada ne smijemo ‘vratiti’ u društvo ukorijenjeno u osjećaju sakralnog. U novom bi društvu svi trebali biti kao neomarksisti – utoliko što se kultura i razum sada promatraju kao podskupovi politike, a ne kao stvari koje nam je Bog dao i stoga ništa nema važniji status od države. Ništa nema neovisan status od nje (države).
A za del Nocea to je, opet, sama bit totalitarnog duha. Univerzalnost i normativnost razuma izgubljene su u takvom pogledu budući da se sve promatra kroz leću narativa o oslobađanju od svega što je bilo prije, uključujući normativnost same prirode. Ali niti tu ne staje moderni svijet, koji se buni i protiv pomisli na samo ograničavanje čovjeka.
A del Noce nadalje primjećuje da je taj duh prijestupa povezan s idolopoklonstvom prema znanosti i materijalističku redukcionizmu. Primjećuje da postoji izravna veza između podložnosti naše kulture scijentizmu i bogovima lažnog erotizma lišenog obvezujuće veze ljubavi. Nije bez razloga naša kultura ispunjena pornografijom – što pokazuje puno više od moralne slabosti prepuštanja poroku požude. l čak i više od toga, budući da je u čovjeku prisutno jedinstvo tijela i duha, pornifikacija naše kulture također je izraz dubokog manjka značenja u apsolutno sve što radimo. Drugim riječima, pornografija zapravo nije o „prljavim slikama“, već stoji kao glavni sakrament u našem začaranom svijetu užitka. Stoga, kako del Noce zaključuje u knjizi „Kriza modernosti“, cijela je spolna revolucija zapravo izraz dubokih filozofskih principa koji upravljaju modernošću i, prema del Noceu, „potrebna je ogromna kulturna revizija kako bi doista iza sebe ostavili filozofske procese koji su pronašli izraz u današnjoj spolnoj revoluciji.“
Nije slučajno da su katolički modernisti opsjednuti spolnošću. Jedna implikacija ovoga je da se oni koji zagovaraju ovakve stavove nalaze u stanju ogorčenosti i moralnog bijesa. Sve čitaju kroz leću filtriranja i neprestanog osjećaja ‘onog što može biti’; nalaze se u egzistencijalnom stanju ljutnje na sebe zbog nemogućnosti promjene. I, u većini slučajeva, bijes prema svemu što stoji na putu ispunjenja njihova plana.
Cijelu ovu agresivnu dinamiku ponovno smo vidjeli na vidjelo prošlog tjedna kada je jedan od izvansinodalnih odbora, koje je osnovao papa Franjo za razmatranje gorućih problema u Crkvi, izdao preliminarno izvješće o svojim postupcima.
Još jednom, izvješćivanje Jonathana Liedla za The National Catholic Register skrenulo mi je pozornost na ovo i pomoglo u shvaćanju što točno odbor želi učiniti. Kao što Liedl primjećuje, izvještaj odbora pokazuje kako moralna teologija mora biti reformirana na način koji se udaljava od koncepata moralnih apsoluta i objektivnih istina određenih moralnih zakona, te prema ‘novoj paradigmi’ koja se umjesto toga usredotočuje na subjektivne dispozicije i hirove ‘iskustva’ i pojedinačnih ‘okolnosti’.
Liedl citira priopćenje za tisak na sljedeći način: „Etički govoreći, ne radi se o primjeni unaprijed određene objektivne istine na različite subjektivne situacije, kao da su to pojedinačni slučajevi nepromjenjivog i univerzalnog zakona…“ „Kriterije razlučivanje proizlazi iz slušanja [žive] objave Isusa u današnjem vremenu Duha“.
Čak i izvan jezive upotrebe fraze „u današnjem vremenu Duha“, ovo je paradigmatski izraz moralne teorije poznate kao proporcionalizam. I stoji u izravnoj suprotnosti s naukom pape Ivana Pavla II. u enciklici „Veritatis Splendor“ (vidi paragraf 71. – 75.), da ne spominjemo cjelokupnu moralnu tradiciju katoličkog naravnog zakona, koji jasno govori o moralnim apsolutima i o obvezujućoj prirodi moralne istine za našu savjest. A kao izraz protivljenja onome što je bilo prije u tradiciji – prije koje se jasno nastoji izbrisati i prekršiti – to je temeljno nekatolički stav prema tradiciji i Svetom pismu. Sama objava, prema njima, sada postaje dio opresivne prošlosti utoliko što nam daje „unaprijed postavljeni obrazac odgovora koji se nelegitimno nameće našoj idiosinkratičkoj slobodi” i umjesto toga mora biti preoblikovana kao dio povijesnosti i subjektivnosti.
I, naravno, ako se netko protivi takvim prijedlozima, optužuje ga se za ‘protivljenje potrebnim reformama’, jer, prema njima, reforme mogu ići samo u modernističkom smjeru. To držanje vidimo i u raznim reakcijama na izvješće Povjerenstva posvećeno pitanju ređenja žena za đakonise. Kardinal Fernandez, izdajući izvješće, jasno je dao do znanja da je stav pape Franje da se ređenje žena za đakonise neće dogoditi. No, odmah nakon toga, to je izazvalo uobičajene osude da to predstavlja još jednu uvredu za žene, nastavak kontinuirane obespravljenosti žena, kao i njihovu marginalizaciju u Crkvi kao građanki drugog reda.
Ostavljajući po strani pojedinosti te rasprave, važno je istaknuti da u oba slučaja – modernističke moralne teologije i ređenje žena – očekivanja tolikih sinodalnih entuzijasta usmjerena su na agresivne promjene. Cjelokupni tonalitet vječnog prigovaranja instituciji čiji se identitet temelji na očuvanju i prijenosu Božjeg Otkrivenja u Kristu nije korišten bez razgovora. I molim Vas, nemojte mi reći da postavljam pitanje budući da je samo pitanje jesu li takve ‘reforme’ zapravo usklađene s otkrivenjem. Kada bi reformatori bili u pravu, to bi zapravo značilo da „danas više nije moguće vjerovati“ na način prihvaćanja cjelokupnog katoličkog nauka.
Drugim riječima, ovo zapravo nije usredotočenost na neko određeno pitanje razmatrano u svjetlu Svetog pisma i tradicije, već je umjesto toga usredotočenost na radikalnu rekonfiguraciju onoga što Sveto pismo i tradicija uopće znače. Ova rekonfiguracija treba biti učinjena iz duha žaljenja – iz perspektive onih koji su, navodno, ožalošćeni i povrijeđeni.
Previše sinodalnih entuzijasta nastavlja s konceptom Crkve kao krajolika bez radosti opresivnih struktura i nauka koji se moraju dekonstruirati i zamijeniti nečim što je više u skladu s oslobađajućom praksom sekularnog liberalizma. Cilj je negacija putem agresije, a odabrani put do tog cilja je zagovaranje upakiranih besmislica (nesuvislih teza).
Nasuprot tome, neki dan prisustvovao sam đakonskom ređenju u bazilici sv. Petra u Rimu. Zaređivali su se, naravno, samo muškarci, a zaređivao ih je čovjek hijerarhijskog statusa u prostoru koji predstavlja patrijarhalnu hegemoniju Crkve kroz stoljeća. Crkvena glazba i liturgijsko ruho bili su rimski, pomalo srednjovjekovni, i nisu sadržavali niti jednu naznaku dugine ‘religijske’ inverzije. O Bože, ovo je za progresiviste užas!
Pa ipak, nekako, usprkos tako nečuvenim uvredama, prevladavajući etos u tom događaju nije bila agresivna tuga, već neokaljana radost. Radost katolika. Radost sudjelovanja u stvarima starim, ali nekako, i upravo iz tog razloga, novima na obnoviteljski način. Radost prijatelja, rodbine i odgojitelja/profesora koji su u ovim mladićima vidjeli primjere herojskog kršćanskog idealizma i požrtvovnosti. Radost viđenja istinskog oslobođenja uzrokovanog eshatološkim prolaskom u vječnost, na koliko god kratak trenutak, kroz drevnu praksu polaganja ruku. Radost zajedništva u Kristu Gospodinu koji nam dolazi u riječi i sakramentu na način koji oslobađa našu slobodu vežući je uz Božju Istinu.
Samo adolescenti žive u svijetu vječnog nezadovoljstva u kojem se na sva ‘pravila’ gleda kao na ograničavanje slobode i onemogućavanja da rade što god hoće. Samo adolescenti zagovaraju da se svijet treba izmijeniti radi njihova osobna ispunjenja. Samo se adolescenti bore protiv prošlosti kako bi kreirali bolju budućnost koja, čudno, ipak na kraju izgleda kao prošlost.
Radost je ono što Crkva danas treba. I manje pritužbi. Manje prijestupa. Manje adolescentske mrzovolje i više trezvenosti odraslih.
Za vrijeme đakonskog ređenja postoji trenutak u kojem nadbiskup novozaređenome preda primjerak Evanđelja i kaže: „Primi Kristovo evanđelje kojemu si postao navjestitelj: Nastoj vjerovati što pročitaš, učiti što vjeruješ, živjeti što učiš.“
Amen. Možda jednog dana možemo imati Sinodu posvećenu tim idejama. Možda je to sve što prava reforma zapravo znači ili je ikada značila. I možda je to jedini pravi izvor istinske kršćanske radosti.
Dr. Larry Chapp
