Papinski novinar Austen Ivereigh napisao je dvije vrlo korisne biografije Svetog Oca i zajedno sa papom još jednu knjigu. Bilo bi grubo uskratiti mu proslavu desetu obljetnice pontifikata pape Franje. Ipak, takva prilika ne zahtijeva iznošenje upitnih tvrdnji, a Ivereigh je učinio upravo to napisavši da je papa Franjo „tražio preobrazbu unutarnjeg života i kulture Katoličke Crkve, u središtu moći”.
Ivereigh tvrdi da je „ne tako davno Vatikan bio ozloglašen po svom oholom ponašanju, centralizmu i autoritarizmu”. Ivereigh implicira da su “klimatske promjene“ stigle u Vatikan, da je došao topli povjetarac pape Franje nakon ledenih vjetrova Ivana Pavla II. i Benedikt XVI.
Kao pametan čovjek Ivereigh zna da je, suprotno odobrenoj priči, ovo pontifikat moći. Pisao je za papu Franju preventivnu obranu. Kritičari stila upravljanja Svetog Oca ponekad pribjegavaju objašnjenju da papa Franjo raspolaže sirovom moći prema modelu argentinskog peronista. No prije će biti da on vrši autoritet na način isusovačkog poglavara koji, nakon što sasluša one koje želi čuti, sam donosi odluku.
Papa Franjo implementirao je isusovački model odmah nakon što je postao papa, sazvavši vlastito “Vijeće kardinala” – onih koji imaju povlašteni status, zaobilazeći sve uobičajene strukture za konzultacije. Sasluša ih i onda odluči što će učiniti.
Prisjetimo se filma Dvojica papa koji je hvalio papu Franju. Počinje šarmantnom scenom Svetog Oca koji pokušava rezervirati let za Lampedusu za svoje prvo putovanje. (To bi mogla biti jedina istinita scena u inače potpuno zamišljenom scenariju.) Bilo je dovoljno nevino, ali modus operandi je jasan; ništa nije bilo previše trivijalno – uključujući logistiku putovanja – da Sveti Otac ne bi osobno kontrolirao to.
Kanonizacije nisu trivijalne, uključuju najsvečanije vršenje papinske vlasti jer predstavljaju nepogrešiv čin. Zato postoji tako rigorozna procedura za proglašenje sveca.
Ubrzo nakon izbora, papa Franjo odlučio je odustati od zahtjeva za čudom za kanonizaciju bl. Ivana XXIII., vjerojatno kako bl. Ivan Pavao II. ne bi bio proglašen svetim sam. Isto je učinio za svog omiljenog isusovca, bl. Petra Fabera, ali i za bl. Junípero Serra, Josepha Vaza, Francoisa de Lavala, Mariju od Utjelovljenja, Margaretu Costello i druge. Imati više svetaca je blagoslov za Crkvu, ali to što je papa Franjo tako rano koristio svoj vrhovni autoritet na tako izvanredan način bio je važan znak kako će on koristiti svoj autoritet tijekom pontifikata.
Papa Franjo ukinuo je ovlasti lokalnih biskupa da odobravaju nove vjerske zajednice u svojim biskupijama, promijenio je kanonsko pravo tako da ima ovlasti ranije umiroviti biskupe i, poznate su njegove odluke po pitanju tradicionalne latinske mise, uklonio je ovlasti biskupa da određuje što se događa u župnim crkvama — uključujući i način pisanja biltena. Sada, umjesto dugogodišnje vatikanske prakse nagovaranja lokalnih biskupa na dobrovoljnu ostavku, papa Franjo ih može jednostavno smijeniti, kao što je učinio u Paragvaju, Puerto Ricu i Memphisu.
Bliže vlastitoj kući, u novom pravilniku za Rimsku biskupiju, papa Franjo umanjio je ulogu generalnog vikara (kardinala) i odredio da se novo pastoralno vijeće sastaje tri puta mjesečno u njegovoj prisutnosti, s unaprijed poslanim dnevnim redom. Teško je vjerovati da će papa doista prisustvovati takvim sastancima, ali po zakonu to je određeno. Nove župnike u Rimu ne može više imenovati generalni vikar (kardinal); papa će sada to sam učiniti, kao i odobravati bogoslovne sjemeništarce za ređenje.
Šire gledano, u Italiji je papa Franjo reorganizirao sve crkvene sudove u zemlji. Za upravljanje određenim redovničkim zajednicama postavio je posebne povjerenike. Nakon što su godinama talijanski biskupi jasno davali do znanja da ne vide nikakvu korist od nacionalnog Sinodalnog procesa – poput Njemačke ili Australije – papa Franjo ih je ipak prisilio da to učine.
U Rimskoj kuriji prilično je neceremonijalno degradirao ili smijenio čak pet kurijalnih kardinala s njihovih dužnosti: Raymonda Burkea, Gerharda Müllera, Angela Becciua, Fernanda Filonija i Petera Turksona. Međusobno se šale da su dio “odbačene kurije”.
Papinska moć žestoko je korištena kako bi se umanjila uloga Papinske akademije za život i bivšeg Instituta za brak i obitelj Ivana Pavla II. Malteški red — Suvereni malteški red — potpuno je preuzeo papa Franjo, koji mu je nametnuo novi ustav i visoke dužnosnike.
Sama Rimska kurija u potpunosti je zaobiđena u većini inicijativa Svetog Oca. Primjerice, većina motu proprija izdana je na papinu “vlastitu inicijativu“. U više navrata velike promjene u jurisdikciji otkrili su nadležni velikodostojnici institucija čitajući dnevne novinske biltene Svete Stolice.
To je posebno istinito u kontekstu financijske reforme.
Kad je Sveti Otac 2014. osnovao Tajništvo za ekonomiju, kardinal Pietro Parolin bio je zatečen. Dvije godine kasnije, kada je odjelu za gospodarstvo oduzeta ključna nadležnost, kardinal George Pell bio je na sličan način zatečen. Papa Franjo obustavio je reviziju koju je kardinal Pell naredio; a kasnije je Sveti Otac smijenio prvog vatikanskog glavnog revizora.
Nedavno je papa Franjo odredio da sva imovina svih vatikanskih entiteta pripada Svetoj Stolici, a ne raznim odjelima, od kojih su neki stoljećima kontrolirali sredstva. Svaki je euro sada, u teoriji, podložan izravnoj papinoj kontroli.
Kada je u pitanju novac, duga je praksa Crkve da se Rim često centralizira kada je potrebna reforma. Međutim, doktrina je druga stvar, a u svom uzdizanju papinske moći, Franjo je odlučio ostaviti po strani nauk Drugog vatikanskog sabora.
Novi ustav (pravilnik) Rimske kurije, Apostolska konstitucija Praedicate Evangelium, omogućuje svakome tko je na čelu nekog vatikanskog Dikasterija da vrši upravljačku vlast u Crkvi. Što je onda s naukom Drugog vatikanskog sabora da biskupi upravljaju temeljem biskupskog ređenja i da su “vikari Kristovi“?
Na tiskovnoj konferenciji nakon proglašenja Apostolske konstitucije Praedicate Evangelium, jedan od njezinih sastavljača, svjetski poznati stručnjak kanonskog prava o. Gianfranco Ghirlanda (sada kardinal) jasno je iznio stav koji je u suprotnosti s naukom Drugog vatikanskog sabora:
„Snaga upravljanja u Crkvi ne proizlazi iz sakramenta svetog reda, nego iz kanonskog poslanja”. Čime je o. Ghirlanda poslao jasnu poruku. Vlast nije sakramentalna, nego papinska. Moć dolazi iz papinskog naloga, a ne iz sakramenata.
Taj izravni izazov Drugom vatikanskom saboru ozbiljno je pitanje kojim se bave teolozi i kanonski pravnici u znanstvenom radu desetljećima. Papa Franjo pokušao je riješiti stvar tvrdnjom potkrijepljenom s jedne tiskovne konferencije. Nije iznenađujuće da je na konzistoriju kardinala u kolovozu 2022. došlo do značajnog odbijanja takvog poimanja upravljanja, a mnogi su kardinali tvrdili da papa nije imao moć učiniti ono što je upravo učinio.
Paradoks ovog pontifikata je da, unatoč tome što se papinska vlast uvijek i posvuda ističe, u velikim krizama dolazi do spektakularnog neuspjeha.
Svetom Ocu otvoreno se prkosi u Siro-Malabarskoj crkvi u Indiji, gdje njegove liturgijske upute nisu donijele rješenje. U Nigeriji je zaprijetio svim svećenicima jedne biskupije suspenzijom ako ne prihvate novog biskupa. Ustuknuo je i premjestio biskupa. A u Njemačkoj, sa Sinodalnim putem, unatoč opetovanim inicijativama Svetog Oca da ga se obustavi, prkosni biskupi proizveli su krizu koja će najvjerojatnije uništiti sve što je ostalo od pontifikata pape Franje.
Pontifikat moći pokazao se u velikim stvarima neobično nemoćnim.
