U svojoj izjavi kojom je komentirao odluku senatora Richarda Durbina da odbije Nagradu za životno djelo Nadbiskupije Chicaga, kardinal Blase Cupich je upozorio američke katolike da razmisle o homiliji koju je papa Ivan Pavao II. održao u Nadbiskupiji Newark 1995. godine:
Prije trideset godina, sv. Ivan Pavao II. propovijedao je u našoj zemlji homiliju u kojoj je snažno branio prava nerođenih, starijih i osoba s invaliditetom, te je citirao pjesmu ugraviranu u podnožju Kipa slobode. Pitao je: „Postaje li današnja Amerika manje osjetljiva, manje brižna prema siromašnima, slabima, strancima, potrebitima? Ne smije biti tako! Danas, kao i prije, Sjedinjene Države su pozvane biti gostoljubivo društvo, kultura dobrodošlice. Kad bi se Amerika okrenula sama u sebe, ne bi li to bio početak kraja onoga što čini samu bit ‘američkog iskustva’?” Moramo poslušati te proročke riječi u ovom trenutku života naše nacije.
Doista, trebamo ih poslušati – kao što to trebamo činiti u svakom trenutku našeg nacionalnog života.
Trebali bismo također poslušati i riječi Ivana Pavla II. iz sljedećeg odlomka te homilije, koje kardinal nije naveo:
U velikoj mjeri, povijest Amerike je povijest dugih i teških borbi za prevladavanje predrasuda koje su isključivale određene skupine ljudi iz punog sudjelovanja u životu zemlje: najprije borba protiv vjerske netrpeljivosti, zatim borba protiv rasne diskriminacije i za građanska prava svih ljudi. Nažalost, danas se isključuje nova kategorija ljudi. Kada se nerođeno dijete – „stranac u utrobi” – proglasi izvan zaštite društva, ne samo da se najdublje američke tradicije radikalno potkopavaju i dovode u opasnost, već se na društvo baca i moralna ljaga. Mislim također i na prijetnje starijima, teško hendikepiranima i svima onima koji se čine društveno beskorisnima. Kada se nevine ljudske osobe proglasi neugodnima ili opterećenjem, te stoga nedostojnima pravne i društvene zaštite, nanosi se teška šteta moralnim temeljima demokratske zajednice. Pravo na život je prvo od svih prava. Ono je temelj demokratskih sloboda i ključni kamen građevine civilnog društva. I kao Amerikanci i kao Kristovi sljedbenici, američki katolici moraju biti predani obrani života u svim njegovim fazama i u svim uvjetima.
Drugim riječima, neotuđivo pravo na život od začeća do prirodne smrti nije tek jedna briga među mnoštvom katoličkih briga o javnoj politici. Ono je, da ponovimo, „prvo od svih prava”, „temelj demokratskih sloboda” i „ključni kamen građevine civilnog društva”. Ne shvatiti to – kao što je senator Durbin učinio otkako je napustio svoj rani stav za život iz, kako se može razumjeti, političke koristi – znači nanijeti „tešku štetu” „moralnim temeljima demokratske zajednice”.
Štoviše, godinama nakon što je Ivan Pavao II. izrekao to upozorenje u Newarku, senator Durbin otišao je daleko dalje od samog glasanja za „pravo izbora” koje mu je donijelo stopostotnu ocjenu NARAL Pro-Choice America. Učinio je sve što je mogao da porazi predstavnika iz Illinoisa Dana Lipinskog, jednog od rijetkih preostalih demokrata za život u Zastupničkom domu SAD-a.
Drugim riječima, Durbin ne samo da je desetljećima davao moralno dvojbene glasove protiv „prvog od svih prava”; on je pridonio i brutalnom istrebljenju koje je danas učinilo gotovo nemogućim da demokrat za život, spreman poduprijeti „ključni kamen građevine civilnog društva”, opstane u nacionalnoj politici.
Kardinal Cupich ponovno je istaknuo predanost Nadbiskupije Chicaga pro-life cilju, rekavši da se „pravo na život mora braniti bez kompromisa”. Ta je predanost itekako dobrodošla. Ali ako se ona povezuje – kao što je kardinal to, čini se, učinio – sa sugestijom da je ukorijenjena demokratska ortodoksija, koja zahtijeva „izbor” u bilo kojem trenutku trudnoće, rezultat nedostatka dijaloga, to ipak nije posve točno.
A glavni primjer za to je senator Durbin.
Kao što sam nedavno istaknuo, ugledni prethodnik kardinala Cupicha, kardinal Francis E. George, OMI, pokušao je uvjeriti senatora Durbina u očitu pravednost pro-life cilja i nužnost njegova zakonskog podupiranja. U svoje je vrijeme kardinal George bio, može se reći, intelektualno najistaknutiji biskup u povijesti američke hijerarhije. Bio je i osjećajan pastir te čovjek mirne naravi.
Ako ta kombinacija neoborivih argumenata i iskrenog poziva na ljudsku pristojnost nije mogla uvjeriti Dicka Durbina da postane vođa pokreta za život – ili barem da prestane biti zarobljenik najradikalnijih snaga „prava na izbor” u američkom javnom životu – to nije bilo zbog nedostatka političke sofisticiranosti, dijaloga ili suosjećanja na strani kardinala Georgea.
Kardinal Cupich je zasigurno u pravu kada kaže da zatvaranje rasprave nije način da se izađe iz sadašnjih ćorsokaka, kako o pitanjima života, tako i o drugim stvarima. Ali trebalo bi biti očito da za dijalog trebaju dvije strane. A trenutno nije lako vidjeti kako se može voditi zreliji, razumniji razgovor o pitanjima života kada, barem po pitanju pobačaja, nema sugovornika u stranci koja se nekoć ponosila time da je prvak ljudskih prava.
Možda bi, kako se njegovo umirovljenje sve jasnije nazire na horizontu, nadbiskup Chicaga mogao svoje preostale godine posvetiti rješavanju tog teškog problema – jednog obraćenika po jednog.
George Weigel
