Imamo novog Papu izabranog tijekom jubilejske godine. Odmah se suočava s brojnim ključnim zadacima i dilemama. Ovo se može činiti očitim za svakog novog Papu, ali 2013. godine papa Franjo prvenstveno se morao baviti reformom Kurije, dok nije morao rješavati bezbrojna otvorena pitanja, pa čak i otvorene rane, koje su ostavili njegovi prethodnici. Papa Lav XIV morat će se nositi s vanjskopolitičkim neuspjesima, višegodišnjim sinodama i nacionalnim crkvama koje su u otvorenoj pobuni protiv vjere.
Prvo, kardinal Grech objavio je da je papa Franjo (navodno) naložio novu seriju sinodalnih procesa koji bi trebali trajati nekoliko godina i kulminirati crkvenim saborom u Rimu 2028. godine, gdje bi približno jednak broj biskupa i nebiskupa imao pravo glasa, što je revolucionarna novost slična protestantskim sinodama. Ovo je prvi put da bi se takav sabor održao na razini univerzalne Crkve. Smjernice za nove lokalne sinodalne procese trebale bi biti objavljene negdje ovog mjeseca, prema vremenskom okviru koji je Grech iznio. A u lipnju se očekuje objava izvješća studijskih skupina temeljenih na sinodi, koja se bave kontroverznim temama.
U međuvremenu, afrički biskupi moraju donijeti jasne pastoralne smjernice o tome kako se nositi s poligamijom, u suradnji s Dikasterijem za nauk vjere (kojim još uvijek upravlja kardinal Fernandez).
Nadalje, krajem ove godine, irski biskupi moraju definitivno postaviti temelje za svoj sinodalni put u nadolazećim godinama, dok će talijanski biskupi morati odlučiti kako zaključiti svoju sinodu i kako se nositi s radikalnim zahtjevima sudionika sinode koji zagovaraju LGBT prava i ženske đakonice.
Tu su još i pitanja poput biskupskih upražnjenih mjesta, nedovršenih reformi Kurije, financijskih problema u Vatikanu i globalnih napetosti unutar Crkve. Papa Lav XIV ima pune ruke posla. Nema luksuz sporog privikavanja. Ono što učini ili ne učini ove godine, puno će reći o našem novom Papi i njegovoj sposobnosti i želji da obnovi jedinstvo i pravovjerje. Što se može očekivati?
Sinode, sinode i još sinoda.
Novi Papa suočen je sa sinodalnom dilemom, kako na svjetskoj tako i na regionalnoj razini. Planovi za novu crkvenu skupštinu i provedba zaključaka prethodne sinode na lokalnoj razini ostaju ključna pitanja. Papa Lav XIV izrazio je podršku nasljeđu sinodalnosti pape Franje, no ta tema bila je primjetno odsutna tijekom njegove inauguracijske mise i čini se podređenom poruci jedinstva koju su promovirali konzervativni kardinali tijekom konklave, a sada i naš novi Papa. Ključno i još uvijek neodgovoreno pitanje ostaje – što sinodalnost jest, a što nije. Papa Lav XIV morat će donijeti tu odluku.
Hoće li se Crkvena skupština ipak održati? Ako da, hoće li to biti jednokratan događaj ili postati redovita praksa? Ako se održi, hoće li papa Lav XIV osigurati da većina nebiskupskih glasača bude pravovjerna? Hoće li ograničiti očekivanja od skupštine i teme kojima će se baviti? Hoće li se tretirati isključivo kao savjetodavna s isključenjem manipulacija medijima? Nadalje, hoće li biti zamijenjena sinoda biskupa u Rimu, a ako ne, hoće li manjina nebiskupskih sudionika i dalje imati pravo glasa, kao što je bilo tijekom Sinode o sinodalnosti? Sve se svodi na jedno pitanje: hoće li sinodalnost biti podređena episkopalnoj kolegijalnosti ili obrnuto?
No, u Rimu postoje i druga pitanja vezana uz sinodalnost. Hoće li Papa odbaciti sva izvješća studijskih skupina? Hoće li objaviti samo umjerena izvješća? Hoće li naložiti prepravljanje ili preradu radikalnih izvješća? Franjo je stalno odgađao odluke o tim pitanjima. Čini se da radikalni liberali koje je Franjo ostavio na čelu tajništva sinode pokušavaju izvršiti pritisak na Papu javnim objavljivanjem i promoviranjem na društvenim mrežama novog pisma o sinodalnosti.
U tom pismu pokušavaju objasniti sinodalnost novom Papi, koji je, međutim, bio prisutan na obje sjednice Sinode o sinodalnosti u Rimu dok je još bio kardinal. Ovaj pokušaj jednostranog definiranja sinodalnosti za novog Papu i pritiska da implementira ovu verziju sinodalnosti posebno je čudan jer je glavni tajnik sinode i glavni potpisnik pisma, kardinal Mario Grech s Malte, bio rival ultraliberalnog papabilnog kandidata na nedavnoj konklavi, daleko radikalniji od samog pape Franje tijekom završnih godina njegova pontifikata.
Grech je zagovarao radikalnu interpretaciju sinodalnosti koja je poražena tijekom završne sjednice sinode 2024. godine. Grech je govorio o ‘duginoj crkvi,’ gdje bi njemački biskupi mogli biti heretici, a afrički biskupi pravovjerni, prema (neuspjelom) anglikanskom modelu. Franjo (unatoč svim svojim manama) nikada nije prihvatio ovu viziju sinodalnosti. On nikada nije jasno definirao sinodalnost, čak ni nakon gotovo četverogodišnje sinode na tu temu.
Kardinali su tijekom Generalnih kongregacija prije konklave spomenuli pitanje neodređene sinodalnosti. Očito je da je Grech, unatoč slabom rezultatu tijekom konklave (ako je vjerovati općem konsenzusu unutarnjih izvora), i dalje smatrao da ima mandat definirati sinodalnost za novog Papu te ga javno suočiti s tom novom definicijom (čak je i svoje pismo dao objaviti na više jezika). Ovo bi moglo predstavljati dodatnu prepreku za Papu: kako se nositi s radikalnim modernističkim klerom kojeg je imenovao papa Franjo (ali ih je ipak držao na distanci). Paglia je bio prvi radikalni prelat koji je zamijenjen, no on je nedavno navršio 80 godina. Kako bi se novi Papa mogao najbolje nositi s bitno mlađim modernistima?
Kad se sve ovo riješi, i dalje će biti potrebno posvetiti pozornost lokalnim crkvama. Umjereni biskupi u Irskoj i Italiji vjerojatno će gledati prema Rimu u potrazi za smjernicama o tome kako se nositi s lokalnim sinodalnim razvojem. Kako će Rim odgovoriti i kako će se sinodalnost razvijati (ili neće razvijati) u obje zemlje vjerojatno će utjecati na naslijeđe (ili njegov izostanak) Sinode o sinodalnosti pape Franje te na to koliko će radikalni njemački Sinodalni put biti izoliran.
Naš novi Papa ima priliku uništiti nove disidentske i raskolničke tendencije na njihovom izvoru, osigurati da Irska i Italija ne postanu nova Belgija; te pokazati da Rim ponovno može osigurati jedinstvo i stabilnost, kao što je uglavnom činio u danima Ivana Pavla II i kardinala Ratzingera. Istovremeno, mogao bi to učiniti što suptilnije kako bi ograničio reakcije. Mogao bi uputiti talijanske biskupe da u svoj završni sinodalni dokument uključe radikalne prijedloge, ali s diskretnim napomenama koje naglašavaju njihov isključivo savjetodavni karakter, čime bi se osiguralo da se ništa s njima ne poduzme. Irska sinoda je u tako ranoj fazi da bi Papi bilo moguće tajno obavijestiti biskupe da se usmjere na novu evangelizaciju i bolju katehezu.
Implikacije pastoralne politike o poligamiji
Odgovor na poligamiju pokazat će u kojoj mjeri su očuvani (i obnovljeni) jedinstvo nauka, etike i osnovne discipline u Crkvi. Istovremeno, sinodalne studijske skupine mogu utjecati ne samo na jedinstvo nauka, već i na nauk općenito, kanonsko pravo, imenovanje biskupa te funkcioniranje sjemeništa.
Umjereno konzervativni kardinal Ambongo iz Konga dao je naslutiti kako želi potvrditi katolički nauk protiv poligamije, ali istovremeno pružiti pastoralnu pratnju. Točno balansiranje između ove dvije stvari pokazat će se ključnim i postaviti presedan. Stariji kardinali iz generacije baby boomera, poput Turksona iz Gane i Njuea iz Kenije (ironično, nisu ih imenovali Franjo), zauzeli su prilično blagi stav prema praksi poligamije. Turkson je čak sugerirao da bi bilo okrutno uskratiti konkubinama zadovoljstvo. Mlađi biskupi obično zauzimaju oštriji stav protiv toga; nadbiskup Andrew Nkea Fuanya iz Bemenda u Kamerunu čak je nazvao poligamiju vračanjem i rekao da su poligamisti, poput homoseksualaca, pozvani na obraćenje. Do sada se čini da Ambongo nije u potpunosti otkrio svoje karte.
Razlikovanje između poligamnih zajednica sklopljenih prije i nakon obraćenja moglo bi postati moguće rješenje. Ključno pitanje bit će hoće li se primijeniti postupni pristup sličan onome koji je promovirala Amoris Laetitia. Hoće li grešnost poligamnih djela biti umanjena? Hoće li se praviti izgovori za ostanak u takvim odnosima (navodno privremeno)? Hoće li svećenici izbjegavati reći ljudima da napuste takve odnose ili će oni prestati biti zapreka za sudjelovanje u sakramentima?
Ako je odgovor na bilo koje od ovih pitanja “da”, afrički biskupi će de facto opravdati njemačke i belgijske hereze. Pokazat će da nisu ništa ortodoksniji od ljudi poput Reinharda Marxa kada se suoče s grijesima popularnim u njihovim kulturama. Slijedit će primjer Ruske pravoslavne crkve, koja napada zapadni liberalizam i njegovo odobravanje homoseksualnosti, dok odobrava oskvrnuće braka kroz umjetnu kontracepciju i druge i treće brakove (preljub).
Ako Afrikanci prihvate regionalno različit pristup, isti problem relativizma i dalje će se pojaviti. Ono što je potrebno jest jasno potvrđivanje katoličkog nauka koji poziva grešnike na obraćenje, kao što je to činila rana Crkva. Poljski kardinal Grzegorz Ryś pohvalio je afričke biskupe 2018. godine, koji su sudjelovali na Sinodi o mladima, za njihov jasan kontrakulturni stav protiv poligamije i zalagao se za sličan (ali pastoralni) stav prema onima koji se identificiraju kao homoseksualci.
Papa Lav XIV mogao bi prisiliti Fernandeza i Dikasterij za nauk vjere da usmjere afričke biskupe prema pastoralnom odgovoru koji odražava taj snažan, ali pastoralni stav koji je pohvalio Ryś.
Trenutno se afrički biskupi doista bave ovom temom u duhu jedinstva, prikupljajući mišljenja iz različitih regija kako bi oblikovali konsenzus koji će se potom raspraviti s Dikasterijem za nauk vjere. Stoga bi nastali dokument mogao poslužiti kao ogledni primjer kako izgleda ispravna inkulturacija, za suradnju biskupa na kontinentalnoj razini u suočavanju s aktualnim izazovima te za sposobnost Rima, da osigura kako bilo koji lokalni odgovor, bio on nacionalni ili kontinentalni, ne razvodnjava nauk, već umjesto toga jasno potvrđuje univerzalnu i bezvremensku vjeru u njenom specifičnom kontekstu.
Zaključak
Za mnoge konzervativce, Franjo nije u potpunosti pokazao svoje karte sve do 2016. godine, kada je objavio Amoris Laetitia. Papa Lav XIV mora pokazati svoje karte ove godine. Možda to neće učiniti kroz velika javna priopćenja ili intervjue, niti smjenom biskupa koji mu ne odgovaraju, ali će to neizbježno učiniti kroz smjernice koje Rim daje ili ne daje biskupima diljem svijeta.
Papa Lav XIV uskoro će pokazati imaju li njegove reference na jedinstvo stvarno značenje ili su uglavnom retorika. Stoga bi ova godina mogla poslužiti kao predviđanje za sljedećih 15 do 30 godina Crkve.
Molimo za Papu!
