Priznajem da sam na Nedjelju Božanskog milosrđa, kad sam trebao moliti „Isuse, uzdam se u tebe“, bio zaokupljen brigama oko konklave i novog pape. Kao da je moje mišljenje bilo važno, u glavi sam pravio popis kardinala zbog kojih bih se radovao da ih vidim u bijelom – i drugi, zabrinjavajući popis onih kojima bijela ne bi pristajala.
No od tada su kardinali naše svete Katoličke Crkve donijeli odluku: kardinal Robert Prevost sada je papa Lav XIV.
Sada počinje utrka za analiziranjem motiva kardinala, dok se pomno proučava svaki detalj pape na lođi sv. Petra – ime, mozzetta, pripremljeni govor, jezici, same riječi, emocije koje je pokazao. Tražimo program, plan, naznaku što će novi papa učiniti, kojim će se potrebama prvo posvetiti.
Kako sam shvatio nakon Nedjelje milosrđa, a još više dok se oporavljamo od današnjeg uzbuđenja, vjerujem da se mi ljudi brinemo oko pogrešnih stvari. Jer Bog ne razmišlja na taj način.
Slika Gospodina Isusa koji spava u čamcu što je posrnula Crkva traje kroz vjekove, čak duže od starog vica da jedino božanska zaštita objašnjava kako je Crkva preživjela nesposobnost svojih vođa. Mnogi su nasljednici sv. Petra pridonijeli toj priči svojom krajnjom nesposobnošću, lijenošću, požudom, pohlepom, pa čak i zlobom.
Stoga je pošteno pitati: Je li Bog zabrinut kao i mi zbog onoga što smatramo hitnim potrebama Crkve, s obzirom na sve grijehe koje je dopustio svojim namjesnicima počiniti?
Ovo je točka vrijedna razmišljanja dok novog Svetog Oca pozdravljamo s djetinjom pobožnošću. Ovo pitanje, specifičan pogled na vječno problematično pitanje zla, podsjeća nas da nam Bog ne daje uvijek ono što želimo, a to je obično samo mirna plovidba Petrovom lađom. Umjesto toga, daje nam ono što nam je potrebno za spasenje, a to vrlo često znači podnošenje kušnji nevjere i patnji koje nam nanose drugi. Naš Gospodin to je sam iskusio na Križu, Božji neobični način postizanja većeg dobra našeg otkupljenja.
No, razlikovanje dobra koje proizlazi iz ljudskih slabosti Crkve često zahtijeva snažne leće. Gdje je dobro u velikoj šizmi koja je podijelila zapadnu i istočnu Crkvu? Avignonskom papinstvu? Takozvanoj reformaciji? Teološkim raspravama tijekom pontifikata pape Franje? Bliže nama, gdje je dobro kada pastor zanemaruje ili, još gore, zlostavlja svoje stado? Kada učitelj u katoličkoj školi promiče nemoral i herezu?
Usred ovih zala učimo najtežu lekciju: samo je Bog dobar. Na Njemu i Njegovoj milosti koja teče kroz Crkvu i njezine organe ovisimo. Ništa više. Čak ni pravilno funkcioniranje Tijela Kristova, za koje se ispravno trudimo i molimo, nije nužno u Božjoj providnosti.
Ponekad nam Bog podari papu – ili biskupa, župnika ili učitelja – čija nas svetost i vodstvo nadahnjuju, tješe i pomažu nam rasti u vjeri. Molimo za to dok papa Lav XIV podiže jedra. No kada brod glatko plovi, prijeti opasnost: možemo postati samozadovoljni, previše oslanjajući se na pastira da učini ono što Bog želi da svatko od nas učini – da ga ljubimo iznad svega i donosimo Evanđelje svakoj osobi koju susretnemo.
Naša nada za spasenje ne počiva na knezovima, čak ni crkvenima, već na Gospodinu. Naravno, ono što papa govori i čini od velike je važnosti. No njegov određeni program i osobne sklonosti – bio on veliki vođa ili plah, mudar ili nerazborit, miroljubiv ili konfrontacijski – ne mijenjaju naš poziv kao krštenih katolika da donesemo Evanđelje u kutke svijeta koje svaki od nas nastanjuje.
Lako je zaboraviti ovo usred velike raskoši papinskih izbora. I premda priznajemo da je to najuzbudljiviji događaj koji je preostao u modernom svijetu, ipak, papa nije vrhunac ni izvor katoličkog života. Bog jest. Što god papa Lav učinio u budućnosti, on neće, i ne može, promijeniti misiju koju svaki od nas ima kao kršteno dijete Božje.
Papinstvo pripada Kristu, bez obzira na to što novi papa učini – isto vrijedi i za njegove prethodnike i nasljednike. Da, volimo našeg novog Svetog Oca. No pretjerana usredotočenost na njegovu osobu i prioritete može nas uznemiriti jer se brinemo o zemaljskim stvarima, a ne o nebeskima.
Stoga, nakon što smo s pravom uzbuđenjem gledali prema lođi, prisjetimo se, slijedeći savjet sv. Pavla, da pogled usmjerimo dalje, kako bismo „tražili ono što je gore, gdje Krist sjedi s desne strane Boga.“ (Kol 3,1) Jer Kristu, naposljetku, njegov namjesnik postoji da nas vodi.
