Na jedan način mislimo previše o atomskoj bombi. “Kako trebamo živjeti u atomskom dobu?” Skoro bih odgovorio: “Pa, kako biste živjeli u šesnaestom stoljeću kad je kuga posjećivala London gotovo svake godine, ili kako biste živjeli u doba Vikinga … ili, zapravo, kako već živite u doba raka … doba paralize, doba zračnih napada, doba željezničkih nesreća, doba automobilskih nesreća.” Drugim riječima, nemojmo započeti pretjerivanjem o novosti naše situacije. Vjerujte mi, dragi gospodine ili gospođo, vi i svi koje volite već ste bili osuđeni na smrt prije nego što je atomska bomba izumljena. … Potpuno je smiješno hodati okolo jadikujući i mrkog izraza lica zato što su znanstvenici dodali još jednu mogućnost bolne i prerane smrti u svijet koji je već bio prepun takvih mogućnosti i u kojem smrt sama po sebi nije bila mogućnost, već izvjesnost.
Ako ćemo svi biti uništeni atomskom bombom, neka nas ta bomba, kad dođe, zatekne dok radimo razumne i ljudske stvari — molimo, radimo, poučavamo, čitamo, slušamo glazbu, kupamo djecu, igramo tenis, razgovaramo s prijateljima uz pivo i partiju pikada — a ne skupljene zajedno poput preplašenih ovaca, razmišljajući o bombama. One mogu slomiti naša tijela (to može učiniti i mikrob), ali ne moraju zavladati našim umovima. … Ono što je atomska bomba zapravo učinila jest da nas je silovito podsjetila kakav je svijet u kojem živimo i koji smo, tijekom prosperitetnog razdoblja prije, počeli zaboravljati. A taj podsjetnik, koliko god ide, dobra je stvar. Probudio nas je iz lijepog sna, i sada možemo početi razgovarati o stvarnosti. … Naša je zadaća živjeti po vlastitom zakonu, a ne po strahovima: slijediti, u privatnom i javnom životu, zakon ljubavi i umjerenosti čak i kada se čine samoubilačkima, a ne zakon natjecanja i grabeža, čak i kada se čine nužnima za naše preživljavanje. Jer dio je našeg duhovnog zakona nikada ne stavljati preživljavanje na prvo mjesto: čak ni preživljavanje naše vrste. Moramo se odlučno uvježbavati osjećati da preživljavanje čovječanstva na ovoj Zemlji, a još manje naše nacije ili kulture ili klase, nije vrijedno ako se ne može postići časnim i milosrdnim sredstvima. …
Oni koji više mare za nešto drugo nego za civilizaciju jedini su ljudi zahvaljujući kojima je civilizacija uopće moguće očuvana. Oni koji najviše žele Nebo, najbolje su služili Zemlji.
Prerađeni izvadak iz Present Concerns: Journalistic Essays C.S. Lewisa.
