Kada je papa Franjo 2021. promulgirao Traditionis custodes, odstupio je od uobičajene prakse na način koji je, može se tvrditi, doveo do kasnijih problema. Franjo je zaobišao uobičajene norme postupnog uvođenja dokumenata (s potrebnim razdobljima proučavanja mogućeg utjecaja), umjesto toga zahtijevajući da dekret stupi na snagu odmah. On i njegov krug odlučili su da je brzina ključna i da će biti predstavljen svijetu kao gotova stvar. U tom smislu, to je bila svojevrsna crkvena Schlieffenova doktrina. No, kao i njezin povijesni pandan, njezin neuspjeh doveo je do toga da Rim mikroupravlja neizbježnim porazom — najnoviji primjer toga navodno je to što papa Lav sada usvaja politiku velikodušnosti prema tradicionalnoj latinskoj misi, dok Traditionis custodes (TC) i dalje ostaje na snazi.
Za neupućene, Schlieffenov plan bio je njemačka strategija za Prvi svjetski rat, prema kojoj bi Njemačka pokrenula munjevitu invaziju Francuske brzo se krećući kroz Niske Zemlje (Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg), umjesto da se sukobi s Francuzima duž francusko-njemačke granice. U praksi, plan je propao. Probijanje kroz Belgiju pokazalo se mnogo težim nego što se očekivalo, a Francuzi su iskoristili prednosti obrane kako bi Nijemcima uskratili odlučujuću bitku i omogućili Saveznicima da pokrenu protuudar koji je postao Bitka na Marni. Tu je Schlieffenov plan razotkriven kao neuspjeh. Njemačka je, moglo bi se reći, izgubila Prvi svjetski rat već mjesec dana nakon početka borbi i sljedeće četiri godine provela pokušavajući iscrpiti Saveznike do predaje koja nikada nije došla.
Iako, naravno, mnogo manje krvavo, vidim pouku u pogledu Traditionis custodes. Poput Schlieffenova plana, Franjo je namjeravao zadati brz, odlučujući udarac. Svi bi samo proveli dekret i latinska misa bi nestala. Kao i Schlieffenov plan, i ovo se vrlo brzo pretvorilo u iscrpljujući zastoj. Kao i Schlieffenov plan, njegov je neizbježni neuspjeh bio siguran onog trenutka kada nije odmah uspio. Kao i Schlieffenov plan, njegov će neuspjeh (i mjera u kojoj je uopće bio plan) fascinirati crkvene povjesničare na način na koji prvi fascinira vojne povjesničare.
Iako osobno pozdravljam svaki pokušaj da se bude dopuštajniji prema TLM-u, mislim da treba istaknuti kako možete imati ili TLM ili Traditionis custodes. Dugoročno, ne možete imati oboje. Sam tekst Traditionisa zapravo je prilično kratak, a “srž” dekreta iznosi oko 600 riječi. Ono što je davalo težinu dekretu bilo je popratno objašnjenje od 2300 riječi u kojem je Franjo jasno dao do znanja da je krajnji cilj Traditionis custodes ukidanje TLM-a te da uspjeh TLM-a ne znači samo neuspjeh Traditionisa, nego i samog Drugog vatikanskog sabora. Ono što papa Lav pokušava učiniti jest odvojiti Traditionis custodes (koji ima zakonsku težinu) od tog popratnog pisma (koje je daleko manje autoritativno i koje je moglo biti izmijenjeno već u trenutku kada je Franjo izdahnuo). Ako je The Pillar u pravu, Lavovo razmišljanje glasi: “Kako u Crkvi postoji mnogo različitih obreda, nema razloga isključiti TLM.” Do ovoga se zaključka može doći i ostati u skladu sa stvarnim zakonodavnim tekstom TC-a. No, ne može se doći do ovog zaključka i istodobno ostati u skladu s onim popratnim pismom i kasnijim propisima u kojima je Franjo (frustriran time što biskupi ne provode dekret) ukinuo njihovu ulogu koju je Drugi vatikanski sabor zamislio — da budu čuvari liturgije unutar svojih biskupija.
Iako domišljato, mislim da će i ovo vjerojatno propasti. Trenutni sustav predviđa da biskupi svake dvije godine traže izuzeće od reskripta iz 2023., dok se istodobno radi na neizbježnom “povratku” svih na Novus Ordo. Navodno Lav traži od čelnika Dikasterija za bogoštovlje da “bude velikodušniji” u davanju tih odobrenja. Postoje anegdotalni dokazi da se to doista i događa. Dok su odobrenja bila gotovo nepostojeća početkom 2025. (oko druge godišnjice reskripta), Dikasterija za bogoštovlje je nakon što je Lav postao papa izdao nekoliko odobrenja koja su i javno objavljena (a možda i više onih koja nisu). Otkako je Lav postao papa, okončan je i svojevrsni progon kardinala Burkea i Saraha, koji su sada ponovno dobrodošli u pristojno vatikansko društvo. Lav je čak dopustio Burku da služi TLM u Bazilici sv. Petra. Nekada zabranjeno, sada se ponovno počinje na pojedinim mjestima pojavljivati TLM unutar Vatikana.
Iako bi ovo moglo “spustiti temperaturu” kratkoročno, malo je vjerojatno da će biskupi htjeti tražiti drugo odobrenje, pogotovo ako se prvo tako lako daje. Koji je smisao tražiti dopuštenje ako će biti dano osim ako se okolnosti bitno ne promijene? U tom trenutku, reskript je vjerojatno mrtav, a Rim jednostavno prepušta biskupima da rade po svome. Tada će se vjerojatno mnogi biskupi koji nisu imali volje provoditi dekret vratiti dopuštanju, makar u ograničenoj mjeri, TLM-a u svojim biskupijama.
Nažalost za Traditionis, ovo ne pomaže dugoročno. U biskupijama poput Detroita i Charlottea vjernici ostaju bez latinske mise čije je daljnje postojanje sada gotovo sigurno, i to često na najtanjem mogućem opravdanju. Branitelji dekreta (i oni na vlasti) morat će odgovoriti na pitanje zašto je nešto što je dobro i sveto za jednu skupinu katolika sada opasno i zabranjeno za druge, a jedina granica je imaginarna crta na karti. Kako postojanje TLM-a sve više postaje činjenica, samo će terminalno-online blogeri i ideolozi željni publiciteta zagovarati njegovo daljnje potiskivanje, poput japanskih vojnika na zabačenim otocima koji još 1960-ih ratuju Drugi svjetski rat.
Konačni ishod vjerojatno će biti to da Rim dopusti svećenicima služenje TLM-a s malo ograničenja. Mjesnom biskupu bit će dopušteno ograničiti TLM samo ako može pokazati opravdani razlog. To što je upravo to ono što je Traditionis nastojao dokinuti bit će nešto što će svi priznati, ali nitko neće smjeti reći naglas. Tako će se farsa nastaviti. Trebamo biti zadovoljni što Lav usvaja stav velikodušnosti. Također trebamo istaknuti da bi najveća velikodušnost bila jednostavno napustiti plan koji je već u teoriji bio sumnjiv, a u praksi katastrofalan. Tada bi, poput Schlieffenova plana, Traditionis custodes mogao postati predmet akademske rasprave, relikt doba koje više ne postoji.
