O čemu će biskupi (i drugi sudionici) raspravljati na listopadskom sastanku Sinode o sinodalnosti? Medijski izvještaji i izjave utjecajnih prelata sugeriraju da će na dnevnom redu biti svakakve teme: homoseksualnost, žene đakonice, klimatske promjene, ekumenizam, evangelizacija i drugo. Ali postoji jedno pitanje koje, pretpostavljam, neće privući veliku pozornost, a to je doista vrlo važno pitanje.
Pitanje za koje baš i nisam čuo da se o njemu raspravlja u pripremama za Sinodu o sinodalnosti je: sinodalnost.
Što znači “sinodalnost”? Pojam je u protekloj godini poprimio gotovo magičnu oznaku. Rečeno nam je da će “sinodalna” Crkva biti okrenuta prema naprijed, energična, suosjećajna, osjetljiva na poticaje Duha Svetoga. Sve to zvuči dobro. Ali što je “sinodalna” Crkva? Što taj pojam znači?
U “sinodalnoj” Crkvi, uvjereni smo, hijerarhija će uzeti u obzir osjećaj vjernika i dopustiti katolicima laicima sudjelovanje u crkvenom upravljanju. To može ili ne mora biti dobra stvar, ovisno o tome kako netko razumije značenje vjere. Ali to definitivno nije u skladu s tradicionalnim kršćanskim shvaćanjem sinodalnog upravljanja.
Papa Franjo je u nekoliko navrata spomenuo da istočne Crkve imaju bogato razumijevanje uloge sinode, a Sinoda o sinodalnosti mogla bi oživjeti slično bogato razumijevanje među rimokatolicima. Pa pogledajmo pobliže to istočno shvaćanje.
Svakom samostalnom Pravoslavnom crkvom upravlja vlastiti Arhijerejski sinod. Sinode imenuju nove biskupe, određuju crkvenu politiku i biraju patrijarhe koji služe kao “prvi među jednakima” u upravljanju. Znamo da je njihov način upravljanja kompatibilan s katoličanstvom, jer istočne Crkve u punom zajedništvu s Rimom – ukrajinski katolici, maroniti katolici, siro-malabarski katolici itd. – imaju svoje vlastite sinode. Ove sinode, također, imenuju biskupe i biraju patrijarhe; papa ne vrši te odabire; mi samo proširujemo zajedništvo na prelate imenovane od strane njihovih odgovarajućih sinoda.
Pravoslavnim vjernicima – pa čak i istočnim katolicima – uloga sinode ključni je element njihovog vjerskog nasljeđa, a oni ga se svakako ne žele odreći. Kada se pravoslavni i katolički teolozi susreću kako bi raspravljali o preprekama ekumenskom jedinstvu, oni ne govore prvenstveno o klauzuli filioque, niti o raznim nacionalnim podjelama koje kompliciraju pravoslavne odnose; govore prvenstveno o sinodalnosti, te može li ga se pomiriti s katoličkim inzistiranjem na petrovskom primatu.
Ako je ekumenski napredak važan prioritet za Katoličku Crkvu, kao što je svaki papa od Drugog vatikanskog sabora govorio da mora biti – ako se nadamo da ćemo na kraju ukloniti podjela u kršćanskom svijetu – moramo se pozabaviti pitanjem sinodalnosti. Što to znači? Kako Biskupski kolegij treba sudjelovati u upravljanju sveopćom Crkvom?
Papa Ivan Pavao II., u svojoj gorućoj želji za ekumenskim napretkom, jednom je rekao da bi bio voljan vratiti se modelu papinstva koji je prevladavao u prvom kršćanskom tisućljeću, prije Velikog raskola, ako bi to omogućilo obnovu kršćanstog jedinstva. Može li se to dogoditi? Kako bi izgledao taj model iz prvog milenija, prenesen u 21. stoljeće? Svakako da je to pitanje vrijedno rasprave, a isto tako sigurno bi pravoslavni svijet pratio raspravu s velikim zanimanjem.
Nažalost, to nije središte rasprave u tjednima koji prethode Sinodi o sinodalnosti. Umjesto toga, pitanje “sinodalnosti” se okreće naglavačke. Umjesto pitanja kako “sinodalna” Crkva može donositi važne odluke, ova Sinoda predlaže donošenje raznih odluka, bez ispitivanja procesa i s nepredvidivim rezultatima.
Sada razmislite kakav bi utjecaj te odluke mogle imati na ekumenske odnose.
Dok bi temeljita rasprava o tome kako bi trebala djelovati Biskupska sinoda, potaknula daljnje rasprave s pravoslavnim sinodima, niz promjena u katoličkom učenju mogao bi imati suprotan učinak. Pravoslavni svijet, u strahu od jednostranih odluka iz Rima, neće blagonaklono gledati na bilo kakav potez otvoren prema blagoslovu istospolnih zajednica, ređenju đakonisa ili, pokušaju redefeniranja značenja “sinode”. I tako bi mogla biti izgubljena još jedna obećavajuća prilika.
