Dok Vatikan započinje trogodišnju fazu provedbe Sinode o sinodalnosti, postavlja se pitanje – kreće li se ovaj proces, koji je već kritiziran zbog koketiranja s protestantskom ekleziologijom, sve više prema modelu upravljanja stranom Katoličkoj Crkvi?
Dana 15. ožujka kardinal Mario Grech, glavni tajnik Opće tajništva Sinode, najavio je da će „Proces praćenja provedbene faze Sinode o sinodalnosti“ kulminirati u listopadu 2028. godine, ne sinodom biskupa, već nečim novim u upravljanju Katoličkom Crkvom: „crkvenom skupštinom“ u kojoj će „Božji narod“, sastavljen od približno jednakog broja biskupa, klera, redovnika i laika, iznositi prijedloge „za cijelu Crkvu“.
Ovo predstavlja značajan odmak od prethodnih skupština Sinode o sinodalnosti, gdje su većinu glasova ipak imali biskupi.
Kardinal Grech potvrdio je u intervjuu za Vatican Media da će crkvena skupština, kao okupljanje cijele Crkve, biti drugačija „po svojoj naravi i funkciji“ od tradicionalne sinode biskupa.
Cilj provedbenog „puta“, rekao je, jest „pomoći crkvama da hodaju u sinodalnom duhu“ te osigurati da „istinska ‘konverzija’, promjena u mentalitetu,“ ima „dovoljno vremena da se ukorijeni u praksi Crkve“. Proces također ima za cilj jačanje „veza između crkava na nacionalnoj, regionalnoj i kontinentalnoj razini“.
Novoobjavljena faza, koja će započeti ovog ljeta, „konačno je odobrena“ od strane pape Franje iz njegova bolničkog kreveta 11. ožujka. Sastojat će se od tri „evaluacijske skupštine“ raspoređene tijekom tri godine – počevši od lokalne razine 2026. godine, zatim prelaskom na nacionalne i međunarodne biskupske konferencije 2027., prije nego što se nastavi s kontinentalnom evaluacijom u prvoj polovici 2028. i završi crkvenom skupštinom, pri čemu će konačno odobrenje ostati u rukama Pape.
Potkopavanje biskupske vlasti
Međutim, otac Gerald Murray, kanonist i svećenik Nadbiskupije New York, ukazao je na ono što smatra velikim problemom crkvene skupštine: da biskupi koji sudjeluju u tom ključnom događaju neće biti većina te da će crkvena skupština imati posljednju riječ o tome što sinodalnost znači i što ostatak Crkve mora prihvatiti kako bi bio sinodalan.
„Vlast biskupskog zbora, pod Papom i u jedinstvu s njim, da poučava, posvećuje i upravlja Božjim narodom dolazi od Krista i ne može se legitimno podvrgnuti bilo kakvom aranžmanu koji tu isključivu vlast dijeli s jednom skupštinom sastavljenom od svećenika, đakona, redovnika i laika“, izjavio je otac Murray.
Stoga vjeruje da crkvena skupština ne može vršiti ulogu sinodalne skupštine, već samo „nelegitimne pseudo-sinode koja sebi prisvaja ovlasti koje ne može imati“.
„Pastiri upravljaju stadom; stado ne upravlja pastirima“, naglasio je otac Murray.
Zabrinutosti oca Murraya odražavaju i stavove kardinala Gerharda Müllera, koji je objasnio da su u Katoličkoj Crkvi „biskupi tu jer imaju autoritet i božansko pravo; oni posjeduju učiteljsku službu. Laici imaju apostolsku misiju, ali nemaju isti autoritet kao biskupi.“
Bivši prefekt Dikasterija za nauk vjere dodao je da „Papa ne može preuzeti svu vlast biskupa i prenijeti je na laike. On nema ovlasti mijenjati sakramentalni poredak Crkve.“
Preporučio je sudionicima sinode da prouče prva tri poglavlja Lumen Gentium, koja govore o naravi, misiji i strukturi Crkve, kao i da se upoznaju s dogmom o papinstvu i ulogom pape na prvim ekumenskim koncilima.
I on i otac Murray smatraju da model crkvene skupštine vrlo nalikuje Općoj sinodi Anglikanske Crkve.
Anglikanska Crkva karakterizira se kao „biskupski vođena, a sinodalno upravljana“, što znači da je vode biskupi, ali se njezine prakse i zakoni određuju putem dijecezanskih sinoda, ponajviše putem Opće sinode, koja se često naziva „parlamentom“ Anglikanske Crkve. I dijecezanske sinode i Opća sinoda sastoje se od klera, biskupa i laika.
Kao njezino stalno nacionalno i zakonodavno tijelo, Opća sinoda i crkvena skupština Sinode o sinodalnosti dijele niz sličnosti: obje omogućuju široko sudjelovanje u donošenju odluka koje uključuju biskupe, kler i, što je najvažnije, laike; obje imaju ovlasti raspravljati i odobravati odluke glasanjem; te su obje uključene u procjenu i provedbu promjena u crkvenim praksama i politikama, iako u slučaju crkvene skupštine konačnu odluku donosi Papa.
Otac Murray vjeruje da je crkvena skupština i nova faza Sinode o sinodalnosti u cjelini „očiti pokušaj oduzimanja moći hijerarhiji i njezina prijenosa u ruke odabranih laika koji će konačno ispraviti ono što opstruktivni biskupi nisu uspjeli promijeniti.“
To je, dodao je, „revolucionarna inovacija“ koja „proturječi katoličkom nauku i predstavlja ozbiljnu prijetnju jedinstvu Crkve i duhovnoj dobrobiti vjernika.“
Kardinal Müller istaknuo je da se organizatori sinode oslanjaju samo na „osjećaj da ih ovlašćuje Duh Sveti“, ali naglasio je da je Duh Sveti „Duh Sina i Oca. To nije neka skupština. Ovo je duh skupštine u romantičnom smislu, romantični osjećaj naroda. No, moramo se osloniti na Božju riječ, a ne na subjektivne osjećaje pojedinaca koji prizivaju Duha Svetoga, ali ne i stvarnost. Oni promiču samo svoje vlastite ideje, a te ideje više dolaze iz sociologije i psihologije.“
„Ono što objektivno vidim jest da ide u pogrešnom smjeru“, rekao je, dodajući da se „to mora ispraviti u skladu s katoličkom ekleziologijom.“
