Papa Lav XIV. nedavno je krenuo na svoje peto međunarodno apostolsko putovanje od početka pontifikata, posjetivši Francusku. Dok su mnogi taj posjet proglasili uspješnim, pojedini katolički internetski portali kritizirali su ga zbog toga što je geslo Francuske revolucije, koje koriste i slobodni zidari — „Sloboda, jednakost, bratstvo” — proglasio „univerzalnim etičkim imperativima”.
Papa je vjernicima rekao da te riječi „nisu samo riječi ispisane na pročeljima vaših javnih zgrada; one se odnose na univerzalne etičke imperative koji i u evanđeoskoj poruci pronalaze neiscrpan izvor nadahnuća i ostvarivanja”.
Izjava pape Lava XIV. otvara dublje povijesno i teološko pitanje, osobito s obzirom na to da slobodnozidarska organizacija Veliki Orijent Francuske (Le Grand Orient de France) za geslo ima riječi „Liberté, Égalité, Fraternité” — „Sloboda, jednakost, bratstvo”. To geslo potječe iz protukatoličke Francuske revolucije, razdoblja obilježenog progonom biskupa, svećenika, redovničkih zajednica i katoličkih vjernika laika tijekom vladavine terora.
Izjava pape Lava XIV. otvara dublje povijesno i teološko pitanje.
Smatrajući „slobodu, jednakost i bratstvo” „univerzalnim etičkim imperativima” te tvrdeći da se oni u Evanđelju nalaze kao „neiscrpan izvor nadahnuća i ostvarivanja”, papa možda nastoji te načela ponovno smjestiti u kršćanski okvir ljudskog dostojanstva. Ipak, takva formulacija otvara pitanje jesu li njihova svjetovna i revolucionarna ishodišta dovoljno jasno razlikovana od njihova kršćanskog tumačenja, s obzirom na to da ti izrazi kroz povijest imaju više međusobno suprotstavljenih značenja.
Nije sporno mogu li katolici podupirati slobodu, jednakost i bratstvo — mogu. Sporno je kakav sadržaj ti pojmovi dobivaju kada ih se predstavlja kao univerzalne etičke imperative. Isti izrazi mogu označavati temeljno različita shvaćanja ljudske slobode, jednakosti, upravljanja državom i odnosa između vjerske vjere i političke vlasti. Upravo je to najvažnije pitanje.
To pitanje postaje još značajnije kada Lav pozitivno govori o vjerskoj slobodi u francuskom kontekstu. Papa Pio IX. u svojoj enciklici Quanta cura iz 1864. godine odbacio je tvrdnju koju je iznio Lav, prema kojoj je „svaki čovjek slobodan prigrliti i ispovijedati onu religiju koju, vođen svjetlom razuma, smatra istinitom”. Pio IX. osudio je i tvrdnje kojima se zagovara neograničena sloboda savjesti i vjere.
Lav je, međutim, istaknuo da se vjerska sloboda ne može smatrati pravom na izbor ili ispovijedanje vjere ako nije usklađena s objektivnom istinom. U tome se činilo da papa upućuje prigovor francuskoj sekularističkoj politici, koja u konačnici vuče korijene iz Francuske revolucije, a koja nastoji osigurati da religija nema baš nikakav utjecaj na političke poslove vlasti. Primjerice, kada je papa Franjo 2023. slavio misu u Marseilleu, predsjednik Emmanuel Macron, nastojeći poštovati tu politiku, nazočio je papinskoj misi, ali nije sudjelovao u bogoslužju. Smatrao je da je prisutan samo kao predsjednik, iz poštovanja i pristojnosti, a ne kao vjernik koji sudjeluje u bogoslužju.
„Kršćanin uključen u javni život, koji djeluje u svjetlu svoje savjesti prosvijetljene vjerom, ne može se smatrati prozelitistom ili prijetnjom jedinstvu domovine”, rekao je papa Lav.
Na prvi pogled, to odražava ono što je Lav doista rekao: vjerska se sloboda ne može smatrati samostalnim pravom na izbor, ispovijedanje i širenje vjerskih uvjerenja neovisno o objektivnoj istini. Činilo se da papa time kritizira francuski sekularizam, koji u konačnici potječe iz Francuske revolucije. Pape Benedikt XVI. i Franjo također su dijelili određenu društvenu viziju Katoličke Crkve i njezina odnosa sa svjetovnim svijetom, poznatu kao „zdravi sekularizam”.
Taj je pojam prvi spomenuo papa Pio XII. 1958. godine, kada je priznao mogućnost i legitimnost „zdrave svjetovnosti države”. Ta formulacija nije samo prihvatila razliku između „sekularizma” kao društvene filozofije i laïcité kao načela organizacije države nego je unutar katoličke misli otvorila prostor za promišljanje o ulozi i značenju autonomije laika općenito, a države posebno.
Drugim riječima, budući da čovjek ima urođenu vjersku usmjerenost jer je stvoren na Božju „sliku” i „priliku” (Post 1, 26–27), prihvaćanje agnostičke ili sekularne države — kakva je postojala u bivšem Sovjetskom Savezu ili kakva danas postoji u komunističkoj Kini — ne dolazi u obzir. Autor je također upozorio na proturječnost samog izraza „sekularna država”, istodobno odbacujući „konfesionalnu državu”, odnosno državu u kojoj građanska, politička i gospodarska prava ovise o pripadnosti određenoj vjeroispovijesti.
Paradoks je u tome što je papa poslije okupio predstavnike muslimanske, židovske, budističke, protestantske i pravoslavne vjerske tradicije kako bi se Katolička Crkva obvezala na zajedničke duhovne i obrazovne ciljeve s religijama koje nisu kršćanske. Razumljivo je da bi netko mogao zaključiti kako je papa pristao na načela povezana sa slobodnim zidarstvom.
Poteškoća nastaje kada se vjerska sloboda shvati kao pravo svakog pojedinca da sam odlučuje što je istina i da tu istinu proglašava neovisno o objektivnoj istini. Takvo je stajalište pogrešno, a Pio IX. osudio ga je u enciklici Quanta cura. Riječ je o nauku prema kojem svaki čovjek ima slobodno pravo prihvatiti i ispovijedati bilo koju religiju koju smatra istinitom. Katoličko shvaćanje savjesti ne postavlja subjektivni sud kao temelj vjerske istine. Ono je usmjereno na traganje za istinom, koju čovjekova savjest mora tražiti i kojoj se mora prilagoditi.
Nije ispravno tvrditi da izjave pape Lava XIV. — kao ni njegovi postupci na susretu s predstavnicima drugih religija — izravno i u potpunosti odbacuju katolički nauk, jer papa ne potvrđuje izričito tvrdnju koju je Pio IX. osudio. Ipak, pozitivno izlaganje vjerske slobode otvara opravdanu teološku zabrinutost ako se čita bez pojašnjenja koja zahtijeva tradicionalno katoličko shvaćanje istine, savjesti i Božjih objektivnih prava. U srži je pitanje shvaća li se vjerska sloboda kao neovisno ljudsko pravo na određivanje i ispovijedanje vjerskih uvjerenja bez obzira na njihovu objektivnu istinitost ili kao zaštita od prisile u vjerskim pitanjima.
Isti se problem pojavljuje i u Lavovu označavanju „slobode, jednakosti i bratstva” kao „univerzalnih etičkih imperativa”. Katoličanstvo priznaje sva ta načela, ali ih ne temelji na neovisnoj ljudskoj suverenosti. Sloboda mora biti usmjerena prema istini jer postoji samo jedna istina. Zašto? Zato što, kada čovjek traga za Bogom i smislom svojega postojanja na zemlji, može postojati samo jedna istina — jedna božanska Objava, kako naučava Katolička Crkva. Kada Crkva ulazi u dijalog s onima koji ne pripadaju katoličkoj zajednici, mora to činiti s jasnom sviješću o nauku da se punina objavljene istine nalazi u Katoličkoj Crkvi, koju je utemeljio Isus Krist.
Jednakost se mora temeljiti na jednakom dostojanstvu svih osoba koje je Bog stvorio. Bratstvo u konačnici proizlazi iz zajedničkog podrijetla cijeloga čovječanstva i njegove konačne sudbine u Bogu. Stoga ključno pitanje nije jesu li ta načela spojiva s kršćanstvom, nego je li njihovo značenje utemeljeno na kršćanskoj antropologiji ili na nereligioznoj političkoj tradiciji u kojoj su također nastala.
