Napomena: Tekst je preveden i priređen prema djelu Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera, OSB, te prati liturgijski kalendar i duhovnost tradicionalne rimske liturgije.
Sveti Franjo Borgia
Taština nad taštinama i sve je taština.
Nije bio potreban nikakav dokaz da bi se današnjem svecu utisnula ta istina, kada je otvoren lijes u kojemu je počivalo sve ono čemu se Španjolska divila zbog mladosti i ljepote, a smrt mu je odjednom otkrila svoju strašnu stvarnost.
O ljepote svih vremena! Samo smrt nikada ne umire. Ona se pridružuje vašim plesovima i zabavama, sudjeluje u svim vašim trijumfima i sluša obećanja za koja se tvrdi da su vječna. Kako brzo može raspršiti vaše obožavatelje! Nekoliko godina, nekoliko dana, možda i manje, i sva vaša posuđena ljupkost raspadat će se u grobu!
„Dosta je ispraznih privida; dosta je služenja smrtnim kraljevima; probudi se, dušo moja!“ Takav je bio odgovor Franje Borgije na pouke smrti.
Prijatelj Karla V., veliki gospodin kojemu po plemenitosti, bogatstvu i sjajnim osobinama nije bilo premca, napustio je dvor čim je to bilo moguće. Ignacije, vojnik iz opsade Pamplone, ugledao je pred svojim nogama potkralja Katalonije, koji ga je molio da ga zaštiti od počasti koje su ga progonile čak i pod siromašnom redovničkom odjećom isusovca, koja mu je sada postala slavom.
Crkva pripovijeda njegov život sljedećim riječima.
Franjo Borgia, četvrti vojvoda od Gandíje, rođen od Ivana Borgije i Ivane Aragonske, unuke Ferdinanda Katoličkog, proveo je djetinjstvo među ukućanima u izvanrednoj nevinosti i pobožnosti. Nakon toga, najprije na dvoru cara Karla V., a zatim upravljajući Katalonijom, još je više zasjao primjerima kršćanske kreposti i strogoga života.
Kada je odnio tijelo carice Izabele do njezina groba u Granadi, promatrajući njezino lice, koje je smrt tako strašno promijenila, razmatrao je prolaznost svih smrtnika i zavjetovao se da će, čim mu bude moguće, odbaciti sve kako bi služio jedino Kralju kraljeva.
O sebi je imao tako ponizno mišljenje da je ime grešnika smatrao svojim vlastitim. Rimsku kardinalsku čast, koju su mu više puta nudili vrhovni svećenici, odbijao je nepokolebljivom poniznošću.
Uživao je u čišćenju nečistoće, prosjačenju hrane od vrata do vrata i služenju bolesnicima u bolnicama, prezirući svijet i samoga sebe. Svakoga je dana provodio mnogo sati u neprekidnom razmatranju nebeskih stvarnosti, često osam, a katkad i deset sati. Svakodnevno je stotinu puta kleknuo kako bi se poklonio Bogu.
Nikada nije prestao slaviti svetu misu; božanski žar koji je gorio u njemu ponekad se očitovao sjajem njegova lica dok je prinosio svetu Hostiju ili propovijedao. Po nebeskom je nadahnuću znao gdje se čuva presveto Kristovo Tijelo, skriveno u Euharistiji.
Blaženi Pio V. pridružio ga je kardinalu Aleksandrinu, papinskom poslaniku koji je nastojao ujediniti kršćanske vladare protiv Turaka. Unatoč tome što su mu snage gotovo bile iscrpljene, Franjo je iz poslušnosti prihvatio teško putovanje. U Rimu je, kako je želio, sretno dovršio svoj životni put 1572. godine, u šezdeset drugoj godini života.
Molitva Crkve
Gospodine Isuse Kriste, uzore i nagrado istinske poniznosti, molimo te: kao što si blaženoga Franju učinio slavnim nasljedovateljem sebe u preziru prema zemaljskim počastima, tako i nama udijeli da budemo dionici njegova nasljedovanja i slave. Koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova.
Zahvala svetom Franji Borgiji
Kako je dragocjena, o Franjo, povlastica koju si primio! Ona se odnosi na krepost koja privlači Božju milost u ovom životu i zadobiva veliku slavu u budućem.
Otkako je oholost srušila Lucifera u ponor, a poniznost Sina Božjega uzdigla ga iznad nebesa, poniznost nije izgubila ništa od svoje neprocjenjive vrijednosti, što god ljudi danas govorili o njoj.
Ona je i dalje neophodan temelj svake trajne građevine, bilo duhovne bilo društvene. Bez nje ne mogu opstati druge kreposti, pa ni ljubav, njihova kraljica.
Stoga nam, o Franjo, izmoli poniznost. Učini da duboko shvatimo ispraznost svjetovnih počasti i lažnih užitaka.
Neka sveta Družba, koju si nakon svetoga Ignacija učinio još dragocjenijom Crkvi, sačuva tvoj duh, kako bi sve više zasluživala poštovanje neba i zahvalnost zemlje.
Kratko razmišljanje za naše vrijeme
Sveti Franjo Borgia imao je gotovo sve što svijet smatra uspjehom: plemićko podrijetlo, bogatstvo, ugled i blizinu moćnim ljudima. Ipak, susret sa smrću otvorio mu je oči za prolaznost svega što je dotad izgledalo tako važno.
To ne znači da su ljepota, uspjeh ili ugled sami po sebi loši. Pitanje je samo jesu li oni u središtu našega života ili znamo da je Bog važniji od njih.
Franjo nije ostao samo na spoznaji da je sve prolazno. Odlučio je promijeniti svoj život. Njegova poniznost nije bila tek lijepa misao, nego konkretno služenje: pomagao je bolesnima, prihvaćao jednostavnost i odbijao počasti koje su mu drugi nudili.
I mi se možemo zapitati: koliko energije trošimo na to kako izgledamo u očima drugih, na priznanje, uspoređivanje i potrebu da budemo u pravu? A koliko na ono što ostaje pred Bogom – ljubav, vjernost, poniznost i služenje?
