Kako se boravak u Australiji polako približava kraju, odlučio sam posvetiti kratki post znamenitoj katedrali svetog Patrika u Melbourneu, monumentalnoj zgradi, čak i za australske prilike, i ponosu Irskih imigranata koji su u velikom valu sredinom devetnaestog stoljeća naseljavali južni kontinent. Katedrala, posvećena 1897.-e godine, bila je, uz istoimenu katedralu u New Yorku, najveća crkva na svijetu izgrađena u devetnaestom stoljeću.
Posebna zanimljivost vezana uz ovu katedralu i za povijest crkve u Australiji je život i djelo nadbiskupa Daniela Mannixa, koji je punih 46 godina, od 1917. do 1963., držao biskupsku stolicu u Melbourneu i imao veliki utjecaj na razvoj ne samo Crkve nego i društva u ovom gradu.
S druge strane, Mannix vjerojatno nije baš bio po volji političke elite u Australiji, pa danas, pomalo s čuđenjem primjećujem da ni jedna ulica ni državna institucija, bila kakvog oblika, ne nosi njegovo ime.
Hrvatima koji posjećuju katedralu svakako će biti zanimljiv spomenik blaženog kardinala Alojzija Stepinca koji je smješten u vanjskom dvorištu crkve, u društvo Mannixa, svetog Franje i sveta Katarine Sienske. Zasigurno jedan veliki dar nadbiskupije svim Hrvatima za njihov doprinos Katoličkoj Crkvi u Australiji.
Večernju misu u srijedu smo supruga i ja također iskoristili kako bi se pozdravili s vlč. Glenom Tattersallom, sveprisutnim svećenikom iz zajednice bl. John Henry Newmana, koji služi latinsku misu u katedrali jedanput tjedno. Iako se misa održava u kapeli uz glavno svetište katedrale, ipak je, simbolično gledano, vrlo važna za zajednicu jer pokazuje koliko je biskupiji stalo do promoviranja vrijednosti mise u ‘izvanrednoj formi’. Zanimljivo je i to da je slavljenje latinske mise u katedrali otvoreno svim svećenicima biskupije koji, nakon vježbe, imaju i mjesto za formalnu ‘praksu’ prije negoli se odluče uvesti je u svoje župe.
