Razni psihološki testovi tvrde da promiču samo-razumijevanje. Myers-Briggsov indikator tipa osobnosti, primjerice, pomaže nam identificirati vlastite tipove osobnosti. Godinama ranije—možda manje danas—Minnesotski multipolni inventar ličnosti (MMPI) koristio se za isključivanje potencijalnih psihopata iz osjetljivih profesija. (Ako netko prizna da je „zaokupljen užasnim, ubojitim mislima”, prilično je jasno da karijera u profesijama pomaganja ljudima možda nije idealan izbor.)
Ipak, ne postoje testovi koji otkrivaju naše heretičke sklonosti. Zašto danas ne bismo započeli s Indikatorom tipa hereze? Naše duhovne i religijske pogreške mogu biti mnogo razornije od psiholoških i emocionalnih. Uostalom, hereze kvare središnji metafizički operativni sustav duše, da posudimo računalnu metaforu.
Evo prvog pitanja: Tko je suprotnost Đavlu?
Ako je vaš instinktivni odgovor „Bog” ili „Isus”, naginjete prema drevnoj gnostičkoj herezi manihejstva. To je trik-pitanje, ali otkrivajuće. Bog nema suprotnost. Bog ima apsolutnu vlast. On vlada nebom i zemljom, materijom i duhom, svjetlom i tamom podjednako. U ograničenom smislu, Đavlova suprotnost bio bi drugi anđeo: sv. Mihael arkanđeo. Ipak, i Mihael je tek arkanđeo—daleko ispod nekoć slavnog Lucifera, sada vječno degradiranog zbog oholosti.
Manihejci su vjerovali u dva ravnopravna boga: jednoga dobrog i jednoga zloga, koji predstavljaju boga svjetla i boga tame, kao i duha i materiju. Taj dualizam ima određenu intelektualnu privlačnost—čini se da objašnjava sukobe u svijetu i naše unutarnje borbe. Sam Lucifer, „bog tame”, vidi sebe kao Božjeg jednakog. Čak je i sveti Augustin, prije svoga obraćenja, bio privučen tom zabludom. Kada ga je prosvijetila milost, odbacio je dualizam i prigrlio utjelovljenu stvarnost vjere, postavši jednim od naših najvećih katoličkih teologa.
Neki bi mogli odbaciti takve teološke rasprave kao pobožno akademsko blebetanje. Zlo, kako uče Augustin i Akvinski, jest odsutnost dobra. No svaka hereza ima ozbiljne, trajne i praktične posljedice. Mnogi od nas, kao što sugerira naš raniji „test”, instinktivno misle o Bogu kao Đavlovoj suprotnosti. Taj sam impuls pokazuje koliko duboko manihejska misao ustraje.
Dvadeseto stoljeće, kao i naše vlastito, svjedočili su oživljavanju manihejskog razmišljanja u globalnim razmjerima. Cijele nacije demonizirale su svoje neprijatelje kao utjelovljenja apsolutnog zla. U srednjem vijeku neprijatelje je trebalo poraziti; u modernom dobu treba ih uništiti. Logika manihejstva ne ostavlja prostor za kompromis: „dobar” manihejac ne može pregovarati s „lošim”.
Isus nas uči drugačijem putu, teškom putu Križa: „Čuli ste da je rečeno: ‘Ljubi svoga bližnjega i mrzi neprijatelja.’ A ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje i molite se za one koji vas progone…” (Mt 5,43–48)
I mi smo često postali praktični manihejci—unutar svoje nacije, svojih zajednica, pa čak i svojih obitelji. Brzo demoniziramo protivnike, a sporo uočavamo njihovu ljudskost. Pravda ponekad zahtijeva da se protiv neprijatelja suprotstavimo ili ih čak porazimo—ali nikada po cijenu nijekanja njihova dostojanstva kao Božjih stvorenja. I oni su Njegovo djelo. Kada poričemo čovječnost svojih neprijatelja, degradiramo vlastitu i otkrivamo vlastitu sposobnost mržnje i ubojstva.
Blagdan posvete bazilike sv. Ivana Lateranskog može se činiti nejasnim, ali nudi pravovremeni podsjetnik. Ta bazilika je sjedište Kristova vikara, nasljednika Petra. S prijestolja bazilike, Sveti Otac upravlja Crkvom. Ta drevna bazilika, koja je nadživjela generaciju za generacijom papa, svjedoči o dobroti Božjeg stvaranja, pouzdanoj apostolskoj katoličkoj doktrini i posvećenju povijesti. U svakoj bazilici i crkvi, nogom smo u vremenu i povijesti, a drugom u vječnosti neba.
Kako lateranska bazilika traje kroz stoljeća sukoba i reformi, stoji kao znak da materijalni svijet, posvećen od Boga, nije neprijatelj duha nego njegovo boravište. Fizički hramovi—kao naša vlastita tijela i zajednice—sveti su jer ih je Bog stvorio. Naša tijela izražavaju naše duše. Na kraju vremena, naša će tijela biti ponovno sjedinjena s našim dušama u uskrsnuću mrtvih. Prezirati stvaranje kao zlo samo je po sebi manihejsko—a čineći to, dehumaniziramo sami sebe.
Sveti Pavao uči da smo hramovi Duha Svetoga. Isus je poučavao u jeruzalemskom hramu, a čak se i vlastitim Tijelom služio kao slikom hrama. Kao Riječ koja je tijelom postala, On pomiruje nebo i zemlju, Boga i čovjeka. Ako Mu dopustimo da kraljuje u našim srcima, pomirit će ne samo naše duše nego i naše obitelji, zajednice i nacije.
Postoji „vrijeme za rat i vrijeme za mir” (Prop 3,8). Naši protivnici mogu trebati ispravak—čak i pravedan gnjev u smrtonosnoj suprotstavljenosti—ali nikada apsolutno uništenje. Zlatno pravilo zahtijeva da uvijek razmatramo čovječnost svojih neprijatelja—bilo u našim obiteljima, zajednicama ili svjetonazorima. Svi trebaju otkupljenje i spasenje. Dok nastojimo razumjeti svoje neprijatelje u našim domovima i u svijetu, možemo se moliti riječima svetog Augustina: „Tamo, samo milošću Božjom, mog’o sam biti ja.”
Svi imamo svoje manihejske okidače mržnje. Ali Utjelovljenje nam pruža sigurnosni prekidač. Isti Bog koji ujedinjuje nebo i zemlju uči nas da vidimo Njegovu sliku u onima koje smo u napasti prezreti. Kad se nađemo zaokupljeni „ubilačkim, manihejskim mislima”, možda je vrijeme da mirno sjednemo pred svetohranište, gdje svjetiljka bdije pred prisutnošću živoga Boga, Isusa Krista, Riječi koja je tijelom postala.
Izvor
