U jednom smislu, nedavna ograničavanja tridentske mise paradoksalan su, premda tragičan, pokazatelj pozitivnije budućnosti. Dok papa Lav XIV. pokazuje veću toleranciju dopuštajući njezino slavljenje u bazilici svetog Petra i izričito navodeći da se Traditionis Custodes može revidirati, radikalni biskupi žure učiniti što više štete dok to motuproprij još postoji kao izgovor.
Koliko će vremena trebati da dođe do ikakve službene promjene, i hoće li ta promjena vratiti relativnu slobodu tridentskoj misi ili će jednostavno dopustiti biskupima da budu toliko naklonjeni ili neprijateljski raspoloženi koliko žele, sasvim je drugo pitanje.
Problem dodatno pogoršava činjenica da su – za razliku od većine zabrana koje datiraju prije izbora sadašnjeg pape – nedavna ograničenja uvedena na mjestima gdje tridentska misa postaje gotovo potpuno nedostupna. Arlington u Virginiji još ima osam lokacija. Chicago i Washington imaju dovoljno pristupa lokacijama u drugim biskupijama nedjeljama i svetkovinama kada se tridentska misa ne dopušta unutar njihovih granica. Cleveland i Pittsburgh dovoljno su male biskupije da jedna lokacija bude dovoljna.
U velikom dijelu Knoxvillea i dijelovima Charlottea, najbliže tridentske mise sada su udaljene od dva do više od tri sata vožnje. Kakve god stavove pojedinci zauzimali glede pohađanja misa u kapelama Svećeničkog bratstva svetog Pija X., to je nevažno – budući da nijedna od njih nije u bilo kojem smislenom smislu bliža. Ako neki svećenici imaju dovoljno razbora da „privatno” slave tridentsku misu za one na koje se može računati da će šutjeti, igra na sigurno ograničit će broj onih koji imaju znanje i pristup.
Dakle, prvo pitanje je kamo ići. Prije modernog prijevoza, obveza sudjelovanja na misi vezivala je svakoga tko živi unutar tri milje od crkve – otprilike sat hoda. Ozbiljni katolici i danas bi proveli jednako vremena putujući ako bi to bio jedini način da prisustvuju nedjeljnoj misi. Oni koji imaju tridentsku misu unutar iste udaljenosti nemaju nikakav izgovor da je ne pohađaju svake nedjelje. Razočaravajuće je, ako ne i sablažnjivo, vidjeti mjesta gdje se misa jednom mjesečno zamijeni latinskom novom misom, a velik dio župne zajednice na nju odlazi unatoč tome što je tridentska misa dostupna na drugim mjestima ne više od pola sata udaljenosti od njihovih domova.
Ali što učiniti kada je pohađanje nove mise jedini mogući način prisustvovanja misi – bilo u latinskom obliku koji je zamijenio tridentsku misu ili na drugom jeziku? Ako je očito bolje barem imati latinski, ad orientem i Rimski kanon nego ne, isto je tako očito da to može izgledati kao predaja. Kako župa može pohađati jedinu dostupnu misu na latinskom, a ipak jasno pružati otpor?
Mogu se sjetiti samo jednog rješenja – pogledati što su katolici u prošlosti činili kada su prisustvovali misi po dominikanskom ili karmelićanskom obredu. A što su činili? Činili su točno ono što su uvijek činili na misi. Katolici koji su uobičajeno pratili molitve Rimskog misala nisu se trudili tražiti misale ili knjižice s drugačijim molitvama dominikanskog ili karmelićanskog obreda – koristili su isti Rimski misal koji su već imali. Ako su inače molili krunicu, promatrali svećenika, činili mentalnu molitvu ili koristili neliturgijske molitve iz različitih pobožnih knjiga, prirodno su to činili bez obzira na to koji je obred svećenik služio.
Neprijatelji tridentske mise ne žele da mi samo prisustvujemo misi koju svećenik slavi po Novus Ordu. Oni žele da pratimo molitve nove mise, da „sudjelujemo” besmislenim mrmljanjem ili izgovaranjem „Gospodine, usliši nas” umjesto da pronađemo onaj način molitve koji svakome od nas pomaže sjedinimo se s Kristovom žrtvom, da uđemo u lažni duh koji je nadahnuo „reformu”.
Dakle, ako vam je latinski Novus Ordo jedina moguća opcija, čitajte svoj tridentski misal ili svoje pobožne knjige, molite krunicu ili svoje meditacije – i ostanite tihi dok ministranti sami mole Confiteor sa svećenikom, a zbor pjeva psalamske odazive bez sudjelovanja naroda. A ako osobito zlonamjeran klerik prebaci misu na narodni jezik zbog vaše odbijenice da „sudjelujete” – još se snažnije držite svog puta, nastavite prisustvovati istoj misi ne mijenjajući ništa u načinu na koji molite.
Ne samo da ćete pomoći obrani tradicije i pokazati njezinim neprijateljima da nikada neće pobijediti, nego ćete vjerojatno i bolje moliti te postići nešto bliže pravom miru.
