Nakon prošlogodišnjeg razornog (i pogubnog) curenja informacija da većina katoličkih biskupa nije tražila ograničavanje tradicionalne latinske mise — kako je pokojni papa Franjo tvrdio da jesu — pojavio se još jedan pukotina u klimavom tornju zvanom Traditionis Custodes, motu proprio pape Franje kojim se ozbiljno i neobično ograničavalo slavlje tridentskog obreda diljem svijeta.
U iznenađujućoj i ohrabrujućoj vijesti, Njegova Svetost papa Lav XIV dao je odobrenje kardinalu Raymondu Burkeu da 25. listopada u Bazilici svetog Petra predvodi tradicionalnu latinsku misu u sklopu 14. godišnjeg hodočašća Summorum Pontificum za katolike posvećene drevnoj liturgiji. Ovo predstavlja povratak izvornom obliku događaja, budući da je Usus Antiquior bio zabranjen od 2022., nedugo nakon donošenja Traditionis Custodes.
U poprilično dramatičnom preokretu, kardinal Burke predvodit će svečanu pontifikalnu misu na Oltaru Stolice. Sama njegova uključenost upečatljiva je, jer je kardinal Burke doživio nekoliko javnih prijekora pod bivšim pontifikatom. Mnogi će se sjetiti kako je izrazito pristrani papa Franjo nazivao Burkea „neprijateljem” protiv cijepljenja, prije nego što mu je oduzeo stan u Vatikanu i mirovinu. Sada, nakon privatne audijencije kod svog sunarodnjaka Lava XIV, koji mu je čestitao 50. obljetnicu svećeništva, Burke se vraća s latinskom misom.
Iako su katolici nedavno bili razočarani sastankom pape Lava s problematičnim zagovornikom homoseksualizma, ocem Jamesom Martinom, sada bi mogli biti ohrabreni ovim pokazateljem tolerancije prema latinskoj misi, koja je nepravedno trpjela pod naizgled osvetoljubivim zakonodavstvom Franjinog pontifikata. Dok je sastanak s Martinom signalizirao nastavak liberalne zbrke otvorenih ruku koju je gajio Franjo, ova odluka, s druge strane, označava iskren pokušaj Lava da izliječi podjele u Crkvi i prizna temeljnu valjanost i zakonitost TLM-a.
Ne treba se zavaravati — Traditionis Custodes bio je, i ostao, krajnje razdoran — što je duboko ironično jer je njegova navodna svrha bila ukloniti „podjele” koje je navodno izazvala privrženost latinskoj misi, tom „magneta” za one s onim što je Franjo nazvao „bolesti nostalgije”. Sada se Burke vraća, nakon što je godinama branio progonjenu „Misu vjekova” kroz posljednje godine Franjinog pontifikata, i donosi je natrag u Rim.
Kardinal Burke je ujedno bio i snažan glas kritike, pa i neslaganja, u vezi s navodnim križarskim pohodom pokojnog pape protiv tradicionalne liturgije Crkve, što njegovu ulogu predvoditelja ove mise čini još upečatljivijom. Sedamdesetsedmogodišnji kardinal, kanonski pravnik, nikada nije uljepšavao svoje riječi o toj temi:
Svako valjano slavlje sakramenta, samom činjenicom da je sakrament, također je — neovisno o bilo kakvom crkvenom zakonodavstvu — čin bogoslužja i, stoga, ispovijedanje vjere. U tom smislu nije moguće isključiti Rimski misal, prema Usus Antiquior, kao valjan izraz lex orandi i time lex credendi Crkve. Radi se o objektivnoj stvarnosti božanske milosti koju se ne može promijeniti pukim činom volje čak ni najviše crkvene vlasti.
Traditionis Custodes je, iskreno rečeno, bio neprimjereno korištenje papinske vlasti — jer je njime Franjo navodno djelovao s autoritetom koji jednostavno nije imao. Rezultat je bilo podrivanje razborite i velikodušne raznolikosti Crkve, napad iznutra kroz nejasan i sumnjiv jezik o „jedinstvenom izrazu” rimskog obreda, što više zvuči kao poziv na uniformnost nego na jedinstvo.
Najblaže rečeno, TC je bio izvan duha papinske dužnosti da brani i čuva polog vjere i da bude sluga tradicije. Franjin motu proprio pregazio je stoljeća presedana, u stalnom sukobu s kanonskim pravom, a i suprotstavio se motu propriju pape Benedikta XVI Summorum Pontificum, u kojem je izjavio da ono što je tisuću godina bilo dobro za Crkvu ne može odjednom postati loše:
Nema proturječja između dvaju izdanja Rimskog misala. U povijesti liturgije postoji rast i napredak, ali nema prekida. Ono što su prijašnje generacije držale svetim, ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može odjednom u potpunosti zabraniti ili smatrati štetnim. Dužnost nam je čuvati bogatstva koja su se razvila u vjeri i molitvi Crkve i dati im njihovo pravo mjesto.
Iako bi moglo biti pobožna želja smatrati ovu vijest iz Rima znakom Papine namjere da razmontira Franjino lažno zakonodavstvo, katolici se moraju nadati da će Lav to razmotriti. TC je nespretna zakonodavna prijevara koju treba staviti po strani. Nikada nije ni ispunio uvjete zakona da bude jasan i razuman, budući da istovremeno poziva na „povratak jedinstvenom obliku slavlja”, a ujedno osigurava prava Ecclesia Dei, skupine posvećene tradicionalnoj latinskoj misi.
Unatoč unutarnjim slabostima i manjkavostima, svaki se zakon može ustanoviti proglašenjem, ali njegova valjanost i potvrda ovise o njegovu prihvaćanju. Zakoni koji se odbace često se ukidaju, pokazuje povijest, a s obzirom na gotovo univerzalno osporeno prihvaćanje TC-a, ne može se reći da je prihvaćen, pa samim time nije postao obvezujući.
I još iznad tih važnih tehničkih pitanja stoji ono što kardinal Burke jasno naglašava: papa nema vlast ukinuti bilo koji ustanovljeni liturgijski obred Crkve utemeljen na apostolskoj tradiciji. TLM je neopozivo dio zakona molitve Crkve, a odredba TC-a kojom se liturgijske knjige Pavla VI. i Ivana Pavla II. proglašavaju jedinim zakonom molitve Crkve zapravo predstavlja ukidanje TLM-a. Smjernica TC-a „s novim unutra, sa starim van” upravo je suprotno od onoga što Crkva jest i što je oduvijek činila.
Još je uvijek rano za pontifikat Lava XIV. I u ovom vremenu preopterećenja informacijama, mudro je suzdržati se od seciranja i analiziranja svake papine geste ili riječi. Medijski prezasićen, kaotičan Franjin pontifikat svjedoči o tome što može proizaći iz pretjerane pozornosti na svaku riječ iz usta pape, umjesto na svaku riječ iz usta Božjih.
Unatoč tome, katolici trebaju budno pratiti što dolazi iz Rima dok Kristov namjesnik preuzima teret vođenja stada prema spasenju, pamteći da čak i papa može zavesti Crkvu na stranputicu. Povijest je puna papa koji su zakazali u svojoj papinskoj dužnosti, a katolici se moraju držati onoga što se ne mijenja kada vjetrovi promjena zapušu. Liturgija se može mijenjati u svojim izvanjskim oblicima — kao što se i mijenjala kroz vrijeme — ali liturgijska, žrtvena doktrina i otajstvo u središtu mise ne mogu.
Ovo možda izolirano dopuštenje tradicionalne latinske mise od strane Lava XIV u bazilici svetog Petra možda nije oštar i radikalan zaokret koji Crkvi treba u ovom ključnom pitanju božanskog bogoslužja i liturgije, ali dovoljno je da se na njemu moli i polaže nada. Traditionis Custodes bio je pogrešan potez, zabluda, koja ograničava univerzalno poslanje Crkve i zaobilazi apostolsku tradiciju pod varljivim imenom čuvara tradicije. Temelji pucaju, a urušavanje bi moglo biti blizu.
