Komentirajući ovu sliku pape u miru, nedavno obavljenu u njemačkim medijima, Fr. Blake je na svom blogu dobro uočio činjenicu današnjeg doba gdje, na žalost, jedan papa više ne može obavljati svoju dužnost u najstarijim godinama svoga života. Jedno od obilježja ovog modernog doba je što se od pape očekuje fizička spremnost, što nije bio slučaj u povijesti Crkve. Po načelu supsidijarnosti, gdje veći autoritet ne bi trebao raditi ono što manji mogu učiniti učinkovitije – moglo se nadati kako će ovo papinstvo biti ‘manje’, da će papa biti više poput menadžera u banci nego poput medijske zvijezde.
Možda će ovo papinstvo, djelujući prema talijanskom principu, “poslije debelog pape, dolazi mršavi”, dovesti do toga da se kardinali sljedeći put zapitaju koja je uloga papinstva. On nije predstavnik Crkve za medije, on sigurno nije pokazatelj teoloških trendova koje katolički neo- konzervativci uvijek žele do te mjere da se teologija promjeni sa svakim novim papom; on nije inovator koji može vratiti Crkvu natrag do njezinih prvih godina, odbacujući 2000 godina povijesti Crkve, što bi se dalo zaključiti po željama liberala. Što on jest, je središte zajedništva, u konačnici on i sudi tko je u zajedništvu s Crkvom po tome što on postavlja granice – on definira to zajedništvo.
Benediktova ostavka odvojila je službu od čovjeka, Franjo, čini se, više pokušava sebe identificirati kao rimskog biskupa i prilično rijetko govori o sebi kao ‘Papi’. Mediji traže velikog papu s dinamičkim gestama, ali trenutni trend među teolozima je želja da mu se uloga smanji, po načelu manje je više.
