Jedno od najistaknutijih marioloških udruženja Katoličke Crkve objavilo je izrazito kritičan odgovor na Mater Populi Fidelis, nedavno objavljenu doktrinarnu bilješku Vatikana, koju su neki kritizirali zbog umanjivanja dugovječnih marijanskih pobožnih naslova.
U dokumentu od 23 stranice, objavljenom 8. prosinca, na blagdan Bezgrešnog Začeća, Međunarodno marijansko udruženje – Teološka komisija (IMATC) ukazuje na različite elemente Mater Populi Fidelis (“Majka vjernoga Božjeg naroda”), koje naziva pogrešnima, “nesretnima” i za koje tvrde da zahtijevaju “znatna pojašnjenja i preinake”.
Oni značajan dio dokumenta opisuju kao nalik protestantskoj, a ne katoličkoj teologiji te potiču, “u duhu istinskoga sinodalnog dijaloga”, na ponovno razmatranje Mater Populi Fidelis.
Objavljena 4. studenoga od strane Dikasterija za nauk vjere, Mater Populi Fidelis poučava da se Marijina jedinstvena suradnja u spasenju uvijek mora razumjeti kao potpuno ovisna o Kristovu jedinom posredništvu i univerzalnoj otkupiteljskoj žrtvi, odbacujući formulacije koje bi mogle zamagliti tu asimetriju.
Doktrinarna bilješka ponovno potvrđuje odobrene marijanske naslove poput Bogorodice i Majke Crkve, ali ocjenjuje da su naslovi “Suotkupiteljica” i određene uporabe “Posrednice svih milosti” pastoralno i teološki dvosmislene, te obeshrabruje njihovu uporabu u službenom naučavanju ili liturgiji, premda ne poriče istine koje oni nastoje izraziti.
U katoličkoj teologiji naslov “Suotkupiteljica” izražava Marijinu jedinstvenu i potpuno podređenu suradnju u Kristovu jedinom otkupiteljskom djelu, ponajprije kroz njezin fiat pri Utjelovljenju i njezino sjedinjenje s njegovom žrtvom, bez dodavanja drugog otkupitelja uz njega. Naslov “Posrednica svih milosti” označava da je svaka milost koju je Krist, jedini Posrednik, zadobio, od Boga podijeljena po Marijinu majčinskom zagovoru, tako da ona sudjeluje kao sekundarni, ovisni kanal u priopćavanju Kristove milosti čovječanstvu.
Izdanje New Catholic Encyclopedia iz 2010. navodi da se naslov Suotkupiteljica prvi put pojavio u katoličkoj literaturi potkraj četrnaestog stoljeća te da “katolici više ne dovode u pitanje njegovu legitimnost”, budući da se taj naslov koristio u raznim razdobljima sljedećih stoljeća, uključujući i od strane Svete Stolice u 20. stoljeću. Enciklopedija kaže da je nastanak naslova Posrednica svih milosti “prilično nejasan”, ali datira do svetaca iz 8. stoljeća i “da se primjenjivao na Gospu sve češće dok nije postao općeprihvaćen u sedamnaestom stoljeću”.
Smanjivanje značenja tih naslova od strane Dikasterija za nauk vjere izazvalo je znatne kritike mariologa zabrinutih da dokument zauzima minimalistički pogled na Blaženu Djevicu Mariju i njezinu ulogu u spasenju. Brinu se da bi to moglo umanjiti pučku pobožnost prema njoj te riskirati prekid razvoja novih marijanskih dogmi povezanih s tim naslovima nakon desetljeća mariološkog rada. Ipak, drugi su to pohvalili kao čin pojašnjenja i ekumenskog približavanja, stavljajući marijanski govor jasnije u odnos prema Kristu i obeshrabrujući naslove za koje smatraju da se lako mogu pogrešno shvatiti.
Međunarodno marijansko udruženje okuplja teologe, biskupe, klerike, redovnike i laičke vođe koji nastoje promicati punu marijansku istinu i pobožnost diljem svijeta.
Teološka komisija udruženja obuhvaća kardinale, biskupe i više od 40 međunarodno cijenjenih teologa i mariologa poput američkih znanstvenika Scotta Hahna, Marka Miravallea i Michaela Sirille.
Dokument započinje pohvalom nekih pozitivnih aspekata dokumenta Dikasterija za nauk vjere. Sviđa im se snažan naglasak na potvrđivanju Krista kao jedinog božanskog Otkupitelja, važni biblijski navodi o Marijinoj suradnji u povijesti spasenja te to što “općenito potvrđuje suradnju vjernika u spasiteljskom djelu Krista” i spominje “jedinstvenu i posebnu suradnju Marije”.
No autori, podsjećajući na svoje kanonsko pravo da izraze svoje zabrinutosti pastirima, uskoro navode niz kritika, ističući na početku da, premda je riječ o izrazu redovitog Učiteljstva, doktrinarna bilješka stoji na “nižoj razini” od izravnih papinskih izjava.
Naslov Suotkupiteljica
U vezi s naslovom Suotkupiteljica, teolozi osporavaju upozorenje iz bilješke da je “uvijek neprikladno” — ili, prema nekim prijevodima, “uvijek nepodesno” — koristiti taj naslov kako bi se definirala Marijina suradnja. Bilješka DDF-a tvrdi da naslov “riskira zamračiti Kristovo jedinstveno spasiteljsko posredništvo” i da stoga može izazvati zabunu.
IMATC odgovara na tu tvrdnju ističući da, ako je naslov Suotkupiteljica uvijek neprikladan ili nepodesan za korištenje, “onda su pape koje su ga odobrile ili koristile djelovale na neprikladan i nepromišljen način.” Dodaju: “Ako je uvijek neprikladno koristiti taj naslov, onda su sveci i mistici koji su ga koristili bili neodgovorni i neprikladni.”
Teolozi pozdravljaju kasnije pojašnjenje prefekta Dikasterija za nauk vjere, nadbiskupa Victora Fernándeza, koji je 25. studenoga rekao novinarki Diane Montagna da je naslov Suotkupiteljica, “od sada”, “uvijek neprikladan” za uporabu u “službenim dokumentima Učiteljstva”, ali se i dalje može koristiti u raspravama, molitvenim skupinama i privatnoj pobožnosti.
No IMATC tvrdi da dokument i dalje sadrži “značajan propust u vrednovanju otkupiteljske vrijednosti Marijine jedinstvene aktivne suradnje u objektivnom otkupljenju, kao i ono što držimo nepotrebnom zabranom legitimnog naslova Suotkupiteljica u budućim službenim dokumentima Svete Stolice i u liturgijskim tekstovima.” Taj potez, smatraju, predstavlja “antirazvoj nauka”.
Teolozi odbacuju i druge tvrdnje iz bilješke Dikasterija za nauk vjere, uključujući argument da je najbolje ne koristiti marijanske naslove jer su “nepoticajni” i zahtijevaju “ponovljena objašnjenja”. Mnogo teoloških pojmova zahtijeva trajno objašnjavanje, odgovara komisija, te kao primjere navodi naslov “Bogorodica”, Presveto Trojstvo, transupstancijaciju i papinsku nezabludivost.
Napominju i da, iako je odlučeno da se termin Suotkupiteljica ne koristi, Dikasterija za nauk vjere priznaje da se naslov koristi stoljećima, te naglašavaju da je Suotkupiteljica preferirana umjesto Otkupiteljica upravo kako bi se istaknula Marijina podređenost i ovisnost o Kristu, Otkupitelju.
Teolozi navode koliko su često pape koristile taj naslov i ističu da je “nesretno” što ti primjeri “nisu dobili veće poštovanje ili prisutnost u stvarnom tekstu.” Podsjećaju i na ranija upozorenja na sadržaj bilješke Dikasterija za nauk vjere, citirajući oca Renéa Laurentina, smatranog “jednim od najistaknutijih proučavatelja” mariologije, koji je 1951. napisao da bi bilo “teško lakomisleno napasti legitimnost” naslova Suotkupiteljica, te drugog cijenjenog mariologa, isusovca oca J. A. De Aldamu, koji je 1950. napisao da “nije dopušteno sumnjati u njegovu prikladnost”.
Pozivajući se na istaknute teologe iz prošlosti, osporavaju tvrdnju Dikasterija za nauk vjere da Drugi vatikanski koncil nije koristio naslov, nazivajući to “ne u potpunosti točnim”, jer Lumen Gentium, osobito br. 58, “izričito potvrđuje nauk o Mariji kao Suotkupiteljici bez uporabe termina.”
Naglašavaju također da su prethodni pape, poput Pija XI., Pija XII. i Ivana Pavla II., tumačili značenje naslova i učili da je Marija “Nova Eva”. Dokument Dikasterija za nauk vjere, zaključuju oni, “ne samo da obeshrabruje naslov Suotkupiteljica; on također ne uspijeva pozitivno poučavati o Marijinoj istinski otkupiteljskoj ulozi s Isusom i pod njim u Otkupljenju, kako je to iznio Papinski učiteljski autoritet.”
Također tvrde da se negativan odgovor kardinala Josepha Ratzingera iz 1996. na dogmatsku definiciju Marije kao Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti “ticao zrelosti” predloženog dogma, “a ne odbacivanja naslova”, te da on nikada nije zabranio uporabu toga izraza.
Posrednica svih milosti
U vezi s Marijinim naslovom Posrednica svih milosti, IMATC kritizira bilješku DDF-a jer nastoji svesti Marijino majčinsko posredništvo samo na zagovor i jer propušta spomenuti nauk 12 papa, uključujući papu Franju, kroz četiri stoljeća, koji potvrđuje Marijino univerzalno posredništvo — a sve ih navodi.
Marijansko udruženje također primjećuje da Dikasterija za nauk vjere nije spomenuo tri papinske komisije koje je ustanovio Pio XI., a koje su proizvele 2000 stranica teološke podrške u prilog papinskoj definiciji Marijina univerzalnog posredništva milosti. Nakon izlaganja daljnjih argumenata u prilog naslovu, IMATC traži da se “dugotrajni doktrinarni nauk” o Mariji kao Posrednici svih milosti potvrdi i slavi.
Mater Populi Fidelis navodi da se marijansko posredništvo ne smije shvaćati u smislu proizvođenja milosti, ali dok IMATC priznaje da prava milost dolazi samo od Boga, tvrdi da bilješka “ne uspijeva potvrditi aktivno i uzročno sekundarno posredništvo Marije u distribuciji milosti” — nešto što su, kako kaže, raniji pape poput Pija X. jasno poučavali. Navodi da se bilješka Dikasterija za nauk vjere “opet čini nepomirljivom s papinskim naukom”.
Daljnje kritike bilješke DDF-u koje upućuje IMATC odnose se na to da dokument propušta dati “istinski prikaz Marijina autentičnog majčinstva” i Marijine intimne povezanosti s Kristom u posvećivanju duša — nauk koji je sv. Ivan Pavao II. zastupao u svojoj enciklici Redemptoris Mater iz 1987. Nadalje, navodi da bilješka DDF-a umanjuje Marijine zasluge i, smatraju, time “potkopava sve ljudske zasluge i suradnju u djelu otkupljenja.”
IMATC izražava zabrinutost da je umanjivanjem učiteljskog nauka o Mariji kao Posrednici svih milosti DDF doveo u “nepotrebnu zbrku i sumnju” mnoge marijanske prakse, poput onih povezanih s Čudotvornom Medaljicom, Krunicom i Škapularom. Pita se kako bi redovničke zajednice koje u svom nazivu koriste naslov Suotkupiteljica trebale postupiti, te kako će odgovoriti Legija Marije sa svojih 10 milijuna članova, budući da njezin priručnik sadrži 10 spomena Marije kao Posrednice svih milosti.
Još važnije, teolozi vjeruju da će dokument narušiti povjerenje vjernika u papinsko učiteljstvo te napominju da se “zbunjenost i frustracija” na tom području “već izražavaju”.
Tjedan dana prije objave odgovora IMATC-a, mariolozi su pokrenuli sinovski apel papi Lavu XIV., navodeći “zaprepaštenje i konsternaciju” među mnogim vjernicima nakon objave Mater Populi Fidelis, te pozvali Lava da obnovi “čast, istinu i posebno štovanje koje duguje Blaženoj Djevici Mariji.”
Više protestantski nego katolički
Zaključno, teolozi IMATC-a tvrde da upravo nauci o Mariji kao Suotkupiteljici i Posrednici svih milosti “čine trajni nauk Crkve”, kako su poučavani od Svetoga pisma i patrističkog shvaćanja Marije kao Nove Eve pa sve do modernih i suvremenih papa.
Vjeruju da opasnosti koje spominje Dikasterija za nauk vjere “izgledaju više teoretske nego stvarne” te dodaju da se, naprotiv, naslovi pokazuju “izvrsnim prilikama za autentičnu katoličku evangelizaciju”, zajedno s drugim ključnim katoličkim istinama koje zahtijevaju odgovarajuća objašnjenja.
Katolička teologija potvrđuje da je Bog želio da Djevica Marija ima ulogu u djelu otkupljenja, naglašavaju teolozi, i da je Bog želio pridružiti doprinos neokaljane ljudske žene i majke svojem spasenjskom naumu. “Predložiti, umjesto toga, Otkupljenje temeljeno na ‘samo Isusu’, lišeno ikakve ljudske otkupiteljske vrijednosti od strane Marije, čini se više nalik protestantskoj teologiji Otkupljenja nego onoj Katoličke Crkve,” navodi IMATC.
Zaključuju izražavajući “iskrenu nadu i molitvu” da će njihov odgovor pridonijeti “u duhu istinskoga sinodalnog dijaloga, ponovnoj prosudbi Mater Populi Fidelis” i da će takva ponovna prosudba “dovesti do novog izražaja Učiteljstva u pogledu ovih iznimno važnih marijanskih nauka i naslova, u većoj dosljednosti, razvoju i skladu s doktrinarnim naučavanjima prethodnih papa.”
“Među tim naučavanjima,” navodi se, “jesu ona koja prepoznaju Blaženu Djevicu Mariju kao Suotkupiteljicu i Posrednicu svih milosti.”
