Evanđelja nam ne govore točno kamo su apostoli otišli nakon raspeća, ali postoje neki dokazi da su se povukli u gornju sobu gdje se održala Posljednja večera. Možda su, kao što nam se kasnije kaže, zaključali vrata iz straha. Pokušavam prakticirati lectio divina i zamisliti se tamo kako bih doživio što se događalo s apostolima. Nalazim se u izuzetno nelagodnoj situaciji.
Petar, koji je nedavno zanijekao Krista, bio je tamo – Petar (stijena!) koji je također, zajedno sa svim ostalim apostolima osim Ivana, pobjegao s mjesta raspeća. Jesu li drugi znali da je Petar zanijekao Krista? Je li im to rekao? Jesu li ispitivali Ivana o onome što je vidio, čuo i doživio na raspeću? Jesu li se svi osjećali kao kukavice, ili ih je preplavio strah da će biti uhićeni i kažnjeni kao Njegovi sljedbenici?
Sigurno su bili izrazito zbunjeni. Pismo nam govori da su zaboravili – čak i Ivan?! – da im je Isus rekao kako će uskrsnuti treći dan. Mora da je bilo strašno neugodno biti u istoj prostoriji u kojoj je Isus ustanovio Euharistiju, koju su trebali činiti njemu na spomen, i gdje im je oprao noge. Štoviše, rekao im je:
Da, vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena. (Luka 22:28-30)
Jesu li razgovarali o tome i pokušavali shvatiti što to znači u svjetlu Isusove smrti, ili su bili toliko traumatizirani da su im sjećanja bila izbrisana? Njihova patnja mora da je bila nevjerojatna.
Neki od nas doživjeli su prošli pontifikat kao traumu, ali to nije najgore. Mnogi su duboko zaronili u mračne sile unutar Crkve i pronašli masone, komuniste, moderniste, homoseksualce i sotoniste. Zapanjeni smo razmjerom korupcije koja je prisutna u Crkvi već više od stoljeća, ako ne i mnogo duže (možda oduvijek?).
Bog je odlučio barem djelomično povući veo koji je skrivao kozmičku bitku koju Sotona i njegove legije vode protiv svega dobrog u ovom svijetu. To nas potresa u temelju našeg bića, budući da je Crkva oduvijek bila naš bedem i utočište protiv zla prisutnog u svijetu – zla koje je prodrlo i u Crkvu. Tužni smo, dezorijentirani i ponekad čak sumnjamo da smo napušteni.
Na mnogo načina, slični smo onim zbunjenim, slabim, zaboravnim apostolima u gornjoj sobi, iako smo skloni misliti da bismo bili snažniji od njih – kako su mogli napustiti Isusa, kako mu nisu mogli vjerovati nakon što su svjedočili tolikim čudima i čuli toliko njegovih nadahnjujućih govora?
Ali opet, na neki način, znamo ono što su apostoli znali i više od toga – primili smo milosti sakramenata, imamo svjedočanstva svetaca i stoljeća briljantne teologije. Mnogi – ako ne i većina – katolika doživjeli su osobna čuda ili znaju za one koji jesu. Ipak, nažalost, mi, poput apostola, ne samo da sumnjamo u vlastita iskustva, već smo i mi zaboravili Kristova obećanja – među njima i ono da: “Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Matej 28:20) i obećanje da vrata pakla neće nadvladati Njegovu Crkvu (Matej 16:18).
Gdje god su se apostoli nalazili nakon raspeća, nesumnjivo su bili tjeskobni i nestrpljivi. Nemojmo biti takvi. Moramo biti puni nade i uvjereni da Duh Sveti ima plan za pročišćenje Crkve (imajte na umu da je Crkva pobjednička čista, ali Crkva vojujuća nije!). Toliko potrebno pročišćenje može se dogoditi, ili barem započeti, u sljedećem pontifikatu, a možda se neće dogoditi još desetljećima, pa čak ni stoljećima.
Nikada nam nije obećano da ćemo imati svete ili čak dobre vođe. Očekivati ih i zahtijevati od njih je drsko i nerazumno. Vjerujemo da učenja Crkve ne može promijeniti nijedan papa, čak ni ako to želi. Kada se čini da papa nešto mijenja, kada se čini da smo napušteni, moramo biti strpljivi i vjerovati da Duh Sveti ima plan.
Nedugo nakon što se uskrsli Krist ukazao apostolima, oni su otišli u ribolov. Ispravno su odlučili posvetiti se svojim obvezama i ne sjediti besposleni, nagađajući ili tugovati. Krist se pojavio, ispunio njihove mreže do pucanja i zatim ih nahranio doručkom. Intimnost i ljupkost Njegova ukazanja su zapanjujući. On zna što nam treba i što želimo, i pružit će nam to na najneočekivanije načine.
Molim se da nadolazeći konklave donese ono što nam treba i što želimo. Ali ako Bog odluči, za naše dobro, dopustiti dulje razdoblje patnje u gornjoj sobi, znam da je jedino razumno što možemo učiniti jest moliti, nadati se i vjerovati.
