Malo je stvari nepopularnijih u Godini naših sekularnih gospodara 2025. nego sugerirati da bi Katolička crkva mogla biti u pravu. A nijedna tema ne izaziva toliko bijesa progresivne klase kao pitanje ređenja žena.
Da, od svih građanskih sloboda koje su nam uskraćene kroz stoljeća, najveća je nepravda, očito, sudbina žena koje žele nositi reverendu i kolar. Argument za svećenice iznosi se kao da je riječ o neizbježnosti: o očitom sljedećem koraku na pokretnoj traci napretka. Ipak je 21. stoljeće. Ako žene mogu biti sutkinje, generalice i pilotkinje, zašto ne bi mogle biti i svećenici?
Anglikanci su to omogućili. Metodisti također. Zašto ne i katolici?
Pretpostavka u pozadini cijele te rasprave jest, naravno, da je „svećenik“ radno mjesto koje treba popuniti poput bilo kojeg drugog. Zamislite da Vatikan funkcionira poput nekog ministarstva u Westminsteru: sa slijepim zapošljavanjem, kvotama za raznolikost i brzim programima za najugroženije u društvu.
Ali ono što progresivci ne shvaćaju jest da sveti život nije karijera. Svećeništvo nije posao na koji se prijavljuje, niti stepenica na crkvenoj ljestvici, kao što bi se moglo gledati na državnu službu ili posao konobarice u središtu Londona.
To je poziv, da. Ali, još važnije, to je sakrament. Svećenik ne stoji pred oltarom kao službenik župe, niti kao delegat odbora. On nije srednji menadžer između „velikog šefa“ (Boga) i svojih činovnika.
Krist je bio muškarac i izabrao je muškarce za svoje apostole. Crkva je oduvijek shvaćala da taj izbor nije bio slučajan, nego namjeran, i da je time ustanovljen sam oblik svećeništva.
Svećenici djeluju in persona Christi – u osobi samog Krista. To nije metafora. Svećenik ne samo da pripovijeda Kristov život, on Ga predstavlja, a Crkva nema moć mijenjati ono što je Krist ustanovio.
Tu osnovnu činjenicu, vezanu uz spol, ne može ukinuti nikakav sinod niti narodna volja.
Sakramenti sami po sebi jesu namjerni i precizni. Kao što Crkva ne može odjednom odlučiti da će pivo biti jednako dobro kao vino u euharistiji ili da pijesak može zamijeniti vodu u krštenju, tako joj je isto zabranjeno odlučivati da se svećeništvo može preoblikovati prema duhu vremena.
Činjenica da žene nisu predviđene za svećenički sakrament nimalo ne umanjuje njihova vrijednost. Moderna potražnja za svećenicama često dolazi umotana u jezik „ravnopravnosti“, a zapravo unosi u Crkvu svjetovnu viziju dostojanstva.
Pretpostavlja se da, osim ako žene ne mogu biti zaređene poput muškaraca, one su svedene na drugorazredan status. Prema toj logici, sama Djevica Marija – najviša i najsvetija od stvorenja, Majka Božja, Kraljica neba – nekako nema važnosti jer nije bila svećenica.
Sveci, mistici i crkveni naučitelji uključuju neke od najsnažnijih žena u povijesti. Terezija Avilska, koja je čeličnom voljom reformirala karmelićanke; Hildegarda iz Bingena, koja je savjetovala careve; Katarina Sijenska, koja je rekla Papi da napusti Avignon i vrati se u Rim.
Jesu li te žene manje vrijedne u tkanju katoličke povijesti jer nisu služile misu? Jesu li njihovi doprinosi ili vrijednost manji jer nisu nosile misno ruho? Apsurdnost toga trebala bi biti očita.
Žene poput njih nisu imale misnice ni mitre, a ipak je njihov autoritet zračio kroz cijelo kršćanstvo. One nas podsjećaju da se duhovna moć u Crkvi nikada nije mogla svesti na svećeničku službu. Ustrajati na tome da je svećeništvo jedini oblik pravog utjecaja u katolicizmu znači pogrešno shvatiti samu narav Crkve.
Crkva nije birokracija u kojoj se prave odluke donose u odborskim sobama. Najveća sila u katoličkoj povijesti oduvijek je bila vjera – a vjera nije ograničena na zaređene. Katolička crkva nije birokracija u kojoj su odluke ograničene na mutne rimske odbore. Ona nije „klub starih dečki“ koji omalovažava žene ili ih proglašava podložnima muškim sjemeništarcima.
Progresivci koji prekoravaju Katoličku crkvu zbog njezina „patrijarhata“ ne odlaze, iz nekog razloga, pred džamije s transparentima tražeći ženske imame. Uredništvo Guardiana ne objavljuje žestoke zahtjeve da Al-Azhar u Kairu otvori petkovu hutbu ženama ili da šiitska sjemeništa u Qomu promijene svoja drevna pravila.
Ne, borci za društvenu pravdu jako dobro znaju koja vrata treba išarati grafitima, a koja ostaviti na miru. Vatikan, uostalom, neće odgovoriti istom oštrom osudom ili pravednim gnjevom kao neke druge religije.
Umjesto toga, ograničavaju se na držanje lekcija kršćanima – a Anglikanska crkva, željna pokazati svoju modernost, poslušno je popustila. Svećenice, biskupice, istospolni brakovi, beskrajne mjere „inkluzivnosti“: čitav katalog je proveden.
I kakav je rezultat? Prazne klupe, urušene zvanja i biskupije koje prodaju svoje župne kuće da bi platile račune. Zapravo, iste one islamske institucije koje liberali ne bi smjeli optužiti za seksizam kupuju anglikanske crkve i u njima uskraćuju ženama osnovne slobode.
Crkva Engleske postigla je ideološku relevantnost po cijenu teološkog propadanja. Prilagodivši se okolnoj kulturi, otkrila je da toj kulturi više nije potrebna.
Ovo je upozorenje koje Rim ne smije zanemariti. Crkva koja samu sebe redefinira kako bi pratila društvene hirove nikada neće preživjeti. Zašto? Jer se društvo mijenja brže nego što ikoji sinod može pratiti. Ono što je progresivno 2025. bit će reakcionarno 2035., a svaka religijska organizacija koja mijenja svoj temeljni identitet prema trendovima uvijek će kaskati jedan korak iza.
Ako je Katolička crkva ništa više od ljudske institucije, onda bi se doista trebala prilagođavati, kao što to stoljećima čine sindikati i političke stranke.
Ali ako je božanska – ne može.
Katolicizam je oduvijek isticao da mu zadaća nije inovirati, nego očuvati. On je vezan onim što je Krist ustanovio, a ne slobodan prepisivati njegova učenja po svojoj volji. Kad bi sutra objavila da je svećeništvo bilo pogrešno shvaćeno dvije tisuće godina, to ne bi bila „hrabra reforma“, nego ideološko samoubojstvo. To bi značilo priznati da je katolicizam krivo predstavljao samog Krista – i u tom bi trenutku prestao biti Njegova Crkva.
Rasprava o svećenicama, na kraju, nije o ženama. Ona je o tome hoće li Crkvi biti dopušteno ostati ono što jest. Progresivne kršćanske denominacije već su pokazale što se događa kad popuste društvenim pritiscima. Zajednice venu, doktrine se rastapaju i vjera postaje tek još jedna nevladina organizacija s pjesmaricom.
Katolicizam je, uza sve svoje grijehe i skandale, zasad odolio toj sudbini. Učinio je to ne iz mizoginije, nego iz vjernosti – vjernosti nečemu višem od svake zidane institucije.
Bolje je, dakle, biti nazvan tvrdoglavim nego predati sakramente. Bolje je sablazniti uljuđeno mišljenje nego osakatiti ono što je povjereno od samoga Boga. Bolje je biti prozvan zastarjelim nego prestati biti katolikom.
Svijet se može rugati. Ali shvatit će – kao što je i prije – da postoji nešto neobično snažno u instituciji koja odbija popustiti. U kulturi u kojoj je sve prolazno, u kojoj se svaka institucija prilagođava prevladavajućem vjetru, postoji određeno veličanstvo u nepokolebljivom.
Rim ne postoji da bi laskao vremenima, nego da bi ih nadživio. I nadživjet će ih.
