Veliku dijelu javnog mišljenja sačinjena od dobronamjernika može se činiti pretjeranim i neprikladnim – pa čak i dosadnim – uvijek iznova kao odlučujuće pitanje postavljati problem poštovanja nerođenoga života od sama začeća.
Nakon mučnih rasprava oko legalizacije pobačaja, koja je provedena posljednjih petnaestak godina u gotovo svim zapadnim zemljama, ne bi li taj problem trebalo držati riješenim i izbjegavati ponovno otvaranje prevladanih ideoloških suprotstavljanja? Zašto ne odustati ako je ta bitka izgubljena i ne posvetiti naše snage inicijativama koje mogu steći veću naklonost i naići na širi društveni konsenzus?
Ostajući na površini problema, mogli bismo biti uvjereni kako je, u biti, zakonsko odobrenje pobačaja malo promijenilo u našem privatnom životu i u životu naših društva. U osnovi se čini kako je sve isto kao i prije. Svatko se može ravnati prema svojoj savjesti: tko ne želi pobaciti, nije prisiljen to činiti, a tko to učini uz zakonski pristanak – kaže se – možda bi to ionako učinio. Sve se odvija u tišini operacijske dvorane koja barem jamči uvjete za određenu sigurnost toga zahvata: zametka koji ne će nikada vidjeti svjetlo, kao da nikada nije ni bilo. Tko ga uopće primjećuje? Zašto nastavljati javno razglašavati tu dramu? Nije li možda bolje ostaviti je pokopana u tišini savjesti njezinih protagonista?
U Knjizi Postanka nalazi se jedna iznenađujuće rječita stranica glede našega problema. Riječ je o blagoslovu koji Gospodin Bog daje Noi i njegovim sinovima nakon potopa; u njemu se ponovno i zauvijek utvrđuju zakoni koji jedini mogu, nakon grijeha, jamčiti nastavak života ljudskoga roda. Ono stvorenje, koje je iz Božjih ruku izišlo apsolutno savršeno, uvučeno je u nered i izopačenje koji su uslijedili nakon pada praroditelja. U svijetu su se proširili nasilje i uzajamno ubijanje bez granica te mir društvenog života uređena po pravednosti više nije bio moguć. Sada, nakon velika pročišćenja u potopu, Bog odlaže luk svoje srdžbe i nanovo prigrljuje svijet u svome milosrđu naznačujući mu, u vidu budućega spasenja, glavne norme za preživljavanje:
„A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život. Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!“ (Post 9,5-6)
Tim riječima Bog ljudski život proglašava svojim posebnim posjedom: on se nalazi pod njegovom izravnom i neposrednom zaštitom. On je „svet“. Prolivena ljudska krv viče k njemu (usp. Post 4,10) jer je čovjek načinjen na njegovu sliku i priliku. Autoritet društva i u društvu ustanovio je on kako bi zajamčio poštovanje toga temeljnog prava, što ga je zlo srce čovjekovo dovelo u opasnosti.
Priznanje svetosti ljudskoga života i njegove beziznimne nepovrjedivosti nije dakle mali problem ili pitanje koje se može držati relativnim, u okviru pluralizma mišljenja prisutna u modernomu društvu. Tekst Knjige Postanka upravlja naše promišljanje u dvostruku smjeru koji odgovara dvostrukoj dimenziji pitanja koja smo bili postavili na početku:
1) Ne postoje „mala ubojstva“: poštovanje prema svakomu ljudskom životu bitan je uvjet društvenoga života dostojna toga naziva;
Kršćanstvo i kriza kultura (Split: Verbum, 2008.)
