Živjeti katoličku vjeru je jednostavno. Ne lako—daleko od toga—nego jednostavno, u smislu nekomplicirano.
Naš Gospodin, suočen s pitanjem da imenuje najveću Božju zapovijed, odgovorio je: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga je pak ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.” (Mt 22, 37-39) Te zapovijedi dovoljno je jednostavno razumjeti, iako ih nije lako ispuniti.
Zapravo, nemoguće. Mi pali ljudi jednostavno nismo sposobni dati Bogu svoja srca, svoje duše i svoje umove u potpunosti. Sebični motivi neizbježno se uvlače u naše misli. Pa ipak, sv. Pavao nas uvjerava da uz pomoć Isusa “sve mogu u Onome koji me jača.” (Fil 4,13)
U Evanđelje (Mt 14,22-33) dobivamo primjer kako se oslanjati na Isusa — i također primjer što se događa kada izgubimo usredotočenost na Gospodina:
On reče: “Dođi.” I Petar iziđe iz lađe te pođe po vodi i dođe k Isusu. Ali kad opazi vjetar, uplaši se, i počevši tonuti zavapi: “Gospodine, spasi me!” Isus odmah pruži ruku, uhvati ga i reče mu: “Malovjerni, zašto si posumnjao?”
Petar, kad potpuno položi svoje pouzdanje u Isusa, hoda po vodi! Ali tada mu se u svijest uvlači rastresenost; valovi ga zabrinjavaju. (Logično gledano, netko tko hoda po vodi — već čini nešto što je ljudski nemoguće — ne bi se trebao pretjerano brinuti zbog valova. Ali naše su rastresenosti često nelogične; Zavodnik ponekad postiže velik uspjeh najglupljim trikovima.)
Tako Petrov nadljudski pothvat završava padom. Ipak, priča ima sretan završetak jer Petar ponovno potpuno usredotočuje pogled na Isusa kad zavapi: “Gospodine, spasi me!” A Gospodin “odmah” rješava problem — koji, naravno, nisu bili valovi, nego nedostatak vjere.
Upravo taj nedostatak vjere, a ne nedostatak znanja, uzrok je naših neuspjeha. Petar je znao što treba činiti: ako se potpuno osloni na Isusa, može hodati po vodi. Ali kad se rastrese (kuša), više se ne oslanja u potpunosti na Isusa; počinje kovati svoje vlastite planove kako se nositi s valovima — planove koji bi, naravno, propali, jer ljudska bića, prepuštena sama sebi, ne mogu hodati po vodi, s valovima ili bez njih.
Naši neuspjesi u življenju katoličke vjere rijetko su posljedica neznanja. Znamo što trebamo činiti; samo to ne činimo. Sv. Pavao je bolno dobro poznavao tu pojavu: “Htjeti mi ide, ali učiniti dobro — ne. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio — to činim.” (Rim 7,18-19)
Što uzrokuje te neuspjehe? Grijeh, kaže nam sv. Pavao. A lijek je, opet, potpuno oslanjanje na Gospodinovo milosrđe. “Gospodine, spasi me!”
Jučer su me se dojmila razmišljanja Amy Welborn o sinodalnosti:
“Godinama imati sastanke o ‘sinodalnosti’ u svojoj je biti način da ljudi osjećaju kao da rade crkvene stvari, a da zapravo ne rade težak posao izravne evangelizacije i dijeljenja djela milosrđa sa svojim stvarnim susjedima.”
To je pojava koju stalno vidimo na župnoj razini. To je izraz napasti koju bilo tko od nas može osjetiti: dijeliti Isusovu ljubav uživo teško je i nelagodno. Hajdemo umjesto toga imati sastanak o tome. Možda ću se žaliti na to, ali zasigurno je lakše i, na kraju, zahtijeva manje, znate, žrtve.
Rečeno mi je (u jednom od bezbroj gorljivih pokušaja definiranja te riječi) da je sinodalnost novi način življenja naše katoličke vjere. Moja je poanta da nam zapravo ne treba novi način življenja naše vjere. Ne trebamo otkrivati kako se to radi; ne trebamo o tome raspravljati. Samo to trebamo činiti.
Teško je. Ali je jednostavno.
