Studeni u Katoličkoj Crkvi ima izrazito eshatološko obilježje. Taj je mjesec posvećen molitvi za duše u čistilištu, dok se čitanja na kraju liturgijskog vremena kroz godinu – nedjeljna i svakodnevna – usredotočuju na „posljednje stvari”, odnosno smrt, sud, raj i pakao.
U određenom smislu, tradicionalni eshatološki naglasak studenoga u suprotnosti je s uobičajenim pristupima koji se tijekom ostatka godine susreću u katolicizmu nakon Drugoga vatikanskog koncila. Kritičari upozoravaju na gotovo trenutačno proglašavanje pokojnika svetima u mnogim pogrebnim homilijama, dok nedostatak pozornosti prema žrtvenoj naravi euharistije znači da bi mnogim današnjim katolicima bilo teško objasniti zašto je potrebno moliti za pokojne vjernike.
Drevna hereza apokatastaze – ideja da će na kraju svi biti spašeni – i dalje opstaje u svojevrsnoj „katoličkoj inačici” koja se kreće na samom rubu hereze: „Usuđujemo li se nadati” da će svi biti spašeni?
Da, nadamo se. No uobičajeni način izražavanja te nade djeluje kao prešutno namigivanje i odobravanje, kao da je ta „nada” zapravo naše uvjerenje, a od potpunog i nedvosmislenog izricanja toga uvjerenja zadržavaju nas samo još uvijek važeće granice crkvenog nauka. Papa Franjo više je puta skretao u tom smjeru. Da, priznajemo da pakao teoretski može postojati, ali zapravo očekujemo da će biti prazan.
U praksi se to očituje u našem pastoralnom odbijanju da govorimo o paklu kao stvarnosti, u spominjanju čistilišta samo tijekom studenoga te u proglašavanju pokojnika svetima dok u pogrebnim obredima „slavimo njihov život”. Sve se to sudara s trijeznim poticajem svetoga Pavla: „Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja!” (Fil 2, 12).
Ovoga studenoga želim predložiti da je pakao izraz Božjega milosrđa.
Ta ideja nipošto nije nova, premda je danas mnogima vjerojatno teško razumljiva. Uobičajeno se objašnjava kombinacijom antropologije i morala. Budući da raj nije toliko „mjesto” koliko „stanje” ljubavi prema Bogu, pravednost – i prema Bogu i prema grešniku – ne može u nekome prisilno probuditi ljubav ako je on sam ne želi.
Raj ili pakao u konačnici ovise o tome shvaćamo li ozbiljno stvarnost ljudske slobode, koja svoj najveći izazov pronalazi u ljubavi, a time uključuje i mogućnost da ne ljubimo. I dalje je riječ o pitanju pravednosti i ljubavi: pravednosti u poštovanju nečijega slobodnog izbora te ljubavi u smislu da Bog ne nameće samoga sebe onome tko ga ne ljubi, ne tražeći pritom uzvraćenu ljubav.
Iako je ovo tradicionalno objašnjenje, ono današnjem čovjeku ne mora nužno zvučati uvjerljivo. Čini se da većina ljudi zamišlja scenarij „i živjeli su sretno do kraja života”, u kojem će Božja ustrajnost nekako naposljetku nadvladati ljudsku tvrdoglavost i sve dovesti do istinske ljubavi prema Bogu.
Ako je ljudski život ikakav pokazatelj – a mnogi od tih istih ljudi mnogo polažu na „iskustvo” – znamo da se, unatoč ustrajnosti onoga koji ljubi, događa da ljubav bude odbijena, i to konačno. Zagovornici takva stajališta ne objašnjavaju kako će Bog neizbježno svladati ljudski otpor, a da pritom ne naruši ljudsku slobodu.
Ipak, želio bih ideju pakla kao izraza Božjega milosrđa proširiti na još zanemareniju dimenziju: ontološku, odnosno dimenziju same stvarnosti. Suvremeno poimanje onoga što je uistinu stvarno sve je slabije. Možda upravo današnje osiromašeno eshatološko promišljanje upućuje na taj problem.
Papa Franjo ponekad je djelovao kao da sugerira kako je ideja vječnoga pakla nespojiva s milosrdnim Bogom te da bi prava kazna za osuđene mogla biti njihovo uništenje. U čemu je problem s takvim shvaćanjem?
Dva su problema.
Prvo, oni koji mogu prihvatiti sveopće spasenje, ali teško prihvaćaju vječno prokletstvo, obično nisu u stanju ozbiljno uzeti u obzir samorefleksivno značenje ljudskoga čina. Čini se da misle kako ljudski čini, koji su vremenski i konačni po svojem trajanju, teško mogu „zaslužiti” vječne posljedice.
No, kako je Karol Wojtyła objasnio u djelu Osoba i čin i drugim svojim filozofskim spisima, ljudski čini imaju dvostruko značenje. Činovima se postižu određeni učinci, od kojih neki trajno nadživljuju sam čin koji ih je prouzročio: ubojstvo može trajati kratko, ali njegove posljedice ostaju. A, u određenom smislu još važnijem za ovo razmatranje, čini od mene stvaraju osobu određena karaktera.
Zabosti nekome nož u prsa ne znači samo počiniti ubojstvo; time postajem ubojica. I sve dok se ne pokajem za taj čin – a sloboda podrazumijeva i mogućnost da se to ne dogodi – ostajem ubojica, dugo nakon što je sam čin počinjen… pa i u vječnosti.
Zašto onda problem ne bismo „riješili” tako da osuđeni jednostavno „nestanu”? Papa Franjo ponekad je iznosio primjedbe koje su se mogle protumačiti kao potpora shvaćanjima pakla prema kojima osuđeni prestaju postojati, iako takva shvaćanja nisu dio crkvenoga nauka.
Kao što nas podsjeća Knjiga Postanka, sve što Bog stvara jest „dobro”. Čovjek ostaje ontološki dobar čak i kada samoga sebe učini moralno lošim. Božji dar života – uključujući i duhovni život – jest i ostaje dobar. Činjenica da se dar zloupotrebljava ne čini sam dar lošim. A Bog ne povlači svoje darove.
Trebamo li možda korijene te sklonosti prema uništenju tražiti u trajnoj borbi između kulture života i kulture smrti, između svetosti života i etike kvalitete života?
Oni koji zagovaraju uništenje osuđenih, koji su egzistencijalno osujećeni, premještaju težište s velikoga Božjeg dara života – mogućnosti vječnoga života – na konkretnu korist koju bi taj dar trebao donijeti osuđenoj duši. Postaje li tada „Bog kriv” zato što nije povukao dar života koji je nekoć darovao?
Stvarnost ostaje stvarnost, čak i ako nam se ne sviđa.
A upravo se tu, čini mi se, krije velik dio suvremenoga problema: odbijanje prihvaćanja stvarnosti. Riječ je o stvarnosti kao dobru, o zlu kao stvarnoj odsutnosti dobra koje bi trebalo postojati te o stvarnosti kao nečemu objektivnom, neovisnom o mojoj svijesti i mojim izborima. Bog je doista milosrdan kada nas poziva da živimo onako kako smo sami izabrali živjeti, u tom stvarnom svijetu.
Štoviše, u Božjem odbijanju da stvarnost učini drukčijom od onoga što ona jest krije se nešto duboko milosrdno. Milosrđe ne znači da zlo postaje dobro, da izbori gube svoje posljedice ili da se moralni poredak obustavlja svaki put kada njegovi zahtjevi postanu neugodni.
Božje se milosrđe očituje u njegovoj spremnosti da otkupi grešnika, oprosti mu, obnovi ga i ponudi mu milost obraćenja. No milosrđe ne zahtijeva od Boga da proglasi kako je konačno odbijanje njegove ljubavi nešto drugo od onoga što uistinu jest.
Doista, kada bi tako postupio, zanijekao bi upravo onu ljudsku slobodu koja ljubav čini mogućom. Pakao nije dokaz da je Božje milosrđe zakazalo. On je strašna mogućnost da čovjek može odbiti dar koji mu milosrđe neprestano nudi.
