Autor: kardinal Gerhard L. Müller
Jedinstvo Crkve s Kristom, njezinom Glavom, i istina Objave očituju se ne samo u neprekinutoj apostolskoj predaji pologa vjere (depositum fidei) nego i u nasljedovanju Gospodina, Raspetoga i Uskrsloga. U svojim oproštajnim govorima prije svoje spasonosne muke, kojom će otkupiti čitavo čovječanstvo od grijeha i vječne smrti, Isus svojim učenicima i svim kršćanima sve do svoga ponovnog dolaska poručuje: „Nije sluga veći od gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti.” (Iv 15, 20)
Istinitost eshatološke Božje objave u Kristu, koji je jedini put do istine i vječnoga života, očituje se u čudu postojanosti njegovih svetaca sve do smrti, pa i u krvavoj smrti njegovih mučenika i ispovjednika. Katolički mučenici 21. stoljeća važni su ne samo zbog povijesnog značenja nego i zato što pripadaju teološkoj baštini Crkve – dio su istoga poslanja da bude opći sakrament spasenja svijeta u Kristu.
Mučenici iz prva tri stoljeća nakon Krista, od samih početaka pa sve do pokušaja cara Dioklecijana da potpuno iskorijeni kršćanstvo, pokazuju sličnosti s nastojanjima ateističkih i protuljudskih ideologija nacionalsocijalizma i komunizma da unište kršćanstvo, ali i s političkim (premda pseudoreligijskim) islamizmom te neosocijalističkim woke pokretom našega vremena. Sve to pokazuje da mučeništvo nije samo pitanje ljudi koji su žrtve zbog svojih čvrstih uvjerenja, nego jasno potvrđuje da je svaki mučenik to upravo zato što je svjedok Krista, utjelovljene Riječi, jedinoga Otkupitelja čovječanstva i jedinoga posrednika između Boga i ljudi.
Đavao je otac laži i čovjekoubojica od početka, a ideolozi i vođe totalitarnih država oduvijek su bili njegove marionete. Laž i smrt stoga su oružja kojima Zli uvijek ratuje protiv Božjih izabranika. Činjenica da je kršćanstvo i dalje najprogonjenija vjerska zajednica na svijetu ne proizlazi iz povratka suvremene civilizacije barbarstvu, nego iz djelovanja Zloga.
Neki kršćani na Zapadu, nažalost, još uvijek miješaju svoju vjeru s postignućima prosvjetiteljstva, misleći da mogu zaobići sablazan i sramotu Križa pred suvremenicima, definirajući kršćanstvo isključivo kao pojavu proizašlu iz građanske kršćanske civilizacije s humanističkim i imanentističkim ciljevima.
Kada bi to bilo tako, Crkva bi imala pravo od bilo koje države ili ustanove zahtijevati priznanje samo kao humanitarna organizacija, što je zamisao koju njeguju i često promiču pojedine informativne mreže.
Kristova Crkva, međutim, na svojem putovanju kroz vrijeme ima samo jedan cilj: nasljedovati Boga u Isusu Kristu, Učitelju i Gospodinu kojega svijet prezire, progoni i sramotno pogubljuje kao zločinca. Ta ljudsko-božanska dinamika vodi vjeri koja nadilazi svijet zaslijepljen kušnjom moći i porobljen željama kojima ne može vladati.
Ta vjera ne uklanja prirodan strah od tjelesnog mučenja i psihičkog nasilja, društvene isključenosti i nasilne smrti. No takvi činovi ljudske okrutnosti ne mogu nas odvojiti od Krista, našega Gospodina i Učitelja, Uskrsloga koji je pobijedio smrt i svojemu Križu, a time i svim našim križevima, dao slavni ishod. Tako je svakome od nas pružio stvarnu mogućnost da se čvrsto uhvati za ono što je vječno i neprolazno.
To je, naime, kršćanska duhovnost: živjeti u Kristu i za Krista, nasuprot religioznosti koja se sastoji od narcističkog samodopadnog zadovoljstva, a koja često zahvaća mnoge dijelove crkvenoga života.
Kako nas podsjeća sveti Pavao:
„Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.” (Rim 8, 38–39)
A na drugome mjestu kaže:
„A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu.” (Gal 6, 14)
Mučeništvo nas podsjeća na nekoliko stvari koje se često zaboravljaju, a neki ih namjerno prešućuju: o kršćanskom se životu ne može razmišljati bez Kristova Križa. Sveti Ivan Pavao II. u homiliji na kanonizaciji Edith Stein (sestre Terezije Benedikte od Križa) rekao je: „Mnogi naši suvremenici željeli bi ušutkati Križ. Ali ništa nije rječitije od ušutkanoga Križa! Prava poruka boli jest pouka o ljubavi. Ljubav čini bol plodonosnom, a bol produbljuje ljubav.”
Zato sveti Pavao u svojem evangelizacijskom djelovanju kao obvezu postavlja da njegovo propovijedanje ne obezvrijedi Kristov Križ. Ipak, možemo se zapitati: što možemo naučiti od suvremenih mučenika koji su položili svoje živote svjedočeći vjernost istini i božanskom životu?
Mučenici svjedoče da se kršćanin ne postaje prilagođavanjem svijetu. Potrebna je, naprotiv, spremnost prihvatiti „paradoks” kršćanskoga života, kako ga je Søren Kierkegaard oblikovao u svojem poznatom djelu Vježbanje u kršćanstvu. Danski filozof smatrao je da je u svijetu koji sam sebi dostaje, suočenom s ideologijama suprotstavljenima i Bogu i čovjeku, potrebno biti svjedocima Božje istine te novoga i vječnoga života u Kristu, jer je upravo zbog toga Isus Krist tijekom svojega zemaljskog života bio progonjen i raspet.
Želio bih stoga ukratko iznijeti nekoliko ključnih misli.
1. Paradoks prokletstva
Križ, radikalni znak osude i prokletstva koje je nametnuo pravni sustav, zahvaljujući Kristu postaje znak otkupljenja i izvor blagoslova po vjeri. Apostol Pavao podsjeća nerazumne Galaćane, kako ih naziva, koje su lažni propovjednici „opčinili”, na raspetoga Krista. Zbog toga suprotstavlja vjeru u otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća kušnji da se svakodnevni život temelji na djelima Zakona:
„S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.” (Gal 2, 19–20)
2. Paradoks poniženja
Od znaka potpunoga i strašnoga poniženja, toliko strašnoga da se nije moglo primijeniti na rimskoga građanina, nego samo na robove, pobunjenike i strance, Križ će postati znak slave. Kako nas podsjeća Hans Urs von Balthasar, riječ je o skrivenoj slavi. Doista, budući da je Križ jasan simbol kenoze – „ispražnjenja” koje je započelo utjelovljenjem i dosegnulo vrhunac u Spasiteljevoj smrti – on postaje skriveno, ali stvarno sredstvo proslave.
3. Paradoks poraza
Križ je u očima onih koji su radili na Isusovoj osudi označavao njegov poraz. Isto tako i u očima onih koji su, poput njegovih učenika, bili toliko uznemireni i potreseni, možda čak i duboko razočarani, da su napustili Učitelja. Uvrede prolaznika i izrugivanje velikih svećenika i pismoznanaca daleko nadilaze uobičajene načine ismijavanja i ponižavanja zločinca. Ipak, umjesto poraza, Kristova smrt označava pobjedu: ona uzdiže Križ do simbola trijumfa.
4. Paradoks smrti
Strašne patnje kojima je Isus bio podvrgnut završavaju njegovom smrću. Kristova žrtva, njegova smrt, jedna je od središnjih tema kršćanskoga navještaja. Evanđelisti točno opisuju događaje, ne samo kako bi istaknuli dramatičnost njegove dugotrajne agonije nego ponajprije kako bi naglasili neospornu činjenicu koju sinoptici izražavaju jednom riječju: „izdahnuo je”.
Kristov Križ, međutim, označava i prijelaz iz smrti u život. Gospodinov Vazam nalazi se u središtu misionarskoga djelovanja prve Crkve i naviještanja kerygme:
„Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici.” (1 Kor 15, 3–5)
Križ je, dakle, simbol novoga razdoblja, vrata uskrsnuća i života. Krštenje, kojim smo ucijepljeni u Krista, učinilo nas je dionicima otajstva njegove muke, smrti, uskrsnuća i ponovnoga rođenja na novi život.
5. Paradoks neprijateljstva
Križ je znak koji dokida neprijateljstvo između Boga i čovječanstva. Neprijateljstvo nastalo iskustvom grijeha, u kojem svi sudjelujemo, završava tim porazom. Isus svojim slušateljima pokazuje put savršenstva, pozivajući ih da ljube svoje neprijatelje, mole za svoje progonitelje i čine dobro onima koji ih mrze. Kristova smrt donosi duboku preobrazbu oskvrnutih i narušenih odnosa između Boga i ljudskoga stvorenja. To je čin pomirenja koji će od toga trenutka nadalje određivati i obilježavati djelovanje Crkve. Križ tako postaje simbol novoga čovječanstva, pomirenoga s Bogom i sa samim sobom.
6. Paradoks „ludosti”
Ono što svijet može smatrati srećom, snalažljivošću i osobnim uspjehom, u ekonomiji spasenja ne predstavlja nikakvu prednost ako narušava ili šteti našoj sposobnosti nasljedovanja Mesije. Naprotiv, čovjek koji se uzda u svjetovne stvari pokazuje se ludim jer tako ostaje nesposoban shvatiti bit svojega prolaznog postojanja, koje je uvijek obilježeno krhkošću i prolaznošću.
Sveti Toma Akvinski govori o caecitas mentis („sljepoći uma”), koja odgovara „nazivu” što ga Isus pripisuje pismoznancima i farizejima, slijepim vođama koji se pretvaraju da vide. Ta sljepoća i ludost pogađaju velike svećenike i narodne starješine, ne samo da ih čine nesposobnima prepoznati Mesiju nego ih i potiču na odluku da ga pogube.
Odluka koju su donijeli članovi Velikoga vijeća, Herod i Pilat nije se mogla smatrati izrazom mudrosti. No upravo se ondje očitovala Božja mudrost. Doista, pisano je:
„Upropastit ću mudrost mudrih, i odbacit ću umnost umnih.” Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u mudrosti Božjoj, svidjelo se Bogu da ludom propovijeđu spasi vjernike. Dok Židovi ištu znamenja, a Grci mudrost traže, mi propovijedamo Krista raspetoga. (1 Kor 1, 19–25)
U očima svijeta i prema ljudskoj logici, Isusov čin potpunoga predanja na Križu, kao i činjenica da se u tri različite prigode nije branio, predstavljaju poraz.
7. Paradoks sablazni Križa
Kao što smo već spomenuli, smrt na križu smatrala se sramotom. Raspeti je stoga bio smatran zlim i prokletim. Pavao je toga itekako svjestan, ali dobro zna i da Križ sadrži stvarnu provokaciju koja dovodi u pitanje prevladavajuće predodžbe o sablazni i ludosti. Ono što je Židovima sablazan, a Grcima nerazumno ili čak ludo, za one koji su razumjeli značenje Križa i vjeruju u Krista raspetoga i uskrsloga postaje jedini razlog za ponos:
„A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu.” (Gal 6, 14)
Imajmo na umu: promatrati Kristov Križ znači učiti upoznavati Spasitelja, velikoga Pastira ovaca, čiji smo mi službenici.
Svatko tko želi ostati postojan duhom i srcem u tom sukobu između civilizacije ljubavi i neljudske kulture smrti, između Augustinove Civitas Dei (Božjega Grada) i Civitas Diaboli (Đavoljega Grada), između ispovijedanja vjere i mržnje prema vjeri, trebao bi se bolje upoznati s mučenicima i ispovjednicima našega vremena, koji su živi svjedoci onoga što znači biti Kristov učenik.
