Kada sam bio bogoslov (početkom 1980-ih), naši odgojitelji povremeno su nam govorili nešto poput ovoga: „Pripremamo vas za službu koja još ne postoji.” Ta futuristička izjava trebala nas je potaknuti na razmišljanje o stvarima koje smo u svećeničkoj službi uzimali zdravo za gotovo. Neke od njih, možda čak i većina, nestat će. Duh vremena bio je takav da su dolazile promjene – i doktrinarne i pastoralne – te nismo smjeli biti zatečeni nespremni.
Ne vidim ništa problematično u izrazu „uzimati zdravo za gotovo” koji sam ranije upotrijebio govoreći o svećeničkoj službi. Mislio sam na to da nas katolička povijest i sakramentalna teologija uče očekivati da svećenici slave misu, ispovijedaju, pomazuju bolesne i umiruće te, općenito, predvode liturgijske obrede Crkve. No hoće li to uvijek uključivati i svećenike koji predvode obred vjenčanja?
Bez obzira na predviđanja mojih bogoslovskih odgojitelja, tvrdim da je budućnost već stigla. I što god se drugo moglo proročki reći, sigurno nije riječ o tome da su svećenici nestali. Ne, problem je u tome što su nestala vjenčanja. I to u velikom broju! Nedavno sam vidio statistički podatak koji uspoređuje broj katoličkih vjenčanja danas s njihovim brojem prije samo pet desetljeća. Pad je zapanjujućih 75 posto.
Tijekom više od četrdeset godina svećeničke službe, u župama u kojima sam djelovao svjedočio sam strmoglavom padu broja vjenčanja: od troznamenkastih brojki (u prvoj župi u koju sam bio raspoređen u prosjeku se godišnje održavalo stotinu vjenčanja) sredinom i krajem 1980-ih, do samo jednoga vjenčanja u župi u kojoj sada djelujem. Očito je da treba uzeti u obzir mnoge čimbenike koji su doveli do tako velikog pada. Neki su ponajprije povezani s kulturom. U drugim slučajevima, golemo smanjenje broja crkvenih vjenčanja u Katoličkoj Crkvi uglavnom je posljedica propusta u vjeronaučnoj pouci.
Problem je u tome što su vjenčanja nestala.
Zajednički život prije braka danas je uobičajen, ali nije uvijek bilo tako. Naime, 1970-ih godina u bilo kojem trenutku manje od jedan posto muškaraca i žena živjelo je u izvanbračnoj zajednici sa svojim partnerom. Danas oko 15 posto mladih odraslih osoba živi u takvim zajednicama, a čak 70 posto žena barem je jednom u životu živjelo s partnerom prije braka (DiDonato, 2021.).
I odobravanje roditelja takvom načinu života znatno je poraslo. Dvojica dobro obrazovanih katolika nedavno su mi rekla da su vlastitim kćerima savjetovali da prije udaje počnu živjeti sa svojim dečkima. Pitam se znaju li ti očevi da se zajednički život prije braka povezuje s većom stopom razvoda. Prema dostupnim istraživanjima, kod žena koje su prije braka živjele s partnerom vjerojatnost razvoda 1,31 puta je veća (Rosenfeld i Roesler, 2019.).
Zbog danas vrlo raširenog zajedničkog života prije braka – pri čemu takve zajednice mogu trajati različito dugo – muškarci i žene koji su spremni za brak unaprijed odbacuju svaku pomisao na crkveno vjenčanje. Parovi jednostavno, prema vlastitom rasporedu, odlaze u gradski ili općinski ured kako bi svoju vezu učinili „službenom”, ako im je to uopće važno. Tu su, naravno, i parovi koji se odlučuju za takozvana „vjenčanja na odredištu”, nastojeći osigurati da se u cijelom „doživljaju” osjeti njihov „osobni pečat”.
Što, međutim, Crkva čini kako bi se suprotstavila izrazito individualiziranom shvaćanju braka koje prevladava u kulturi? Postoji li vjeronaučna pouka dovoljno snažna da se odupre predkršćanskim i protukršćanskim stavovima koji su danas toliko duboko ukorijenjeni u društvu?
Najbolji oblik priprave za brak (Pre-Cana) s kojim sam se susreo jest onaj koji se održava tijekom vikenda. Prisutnost dobro osposobljenih bračnih parova, koji subotom i nedjeljom održavaju predavanja za zaručnike, kao i odgovarajući prostori – koje nije lako pronaći – obično su dobar početak. Ako tome dodamo svećenika koji može posvetiti svoje vrijeme i pastoralni žar dvama najzaposlenijim danima u tjednu, tada se među zaručnicima počinju razvijati i sazrijevati izgledi za osobni rast i obraćenje. Ipak, na kraju se sve svodi na to da je takva priprava prekratka. Ono što nam je doista potrebno jest mjesec dana vikend-susreta posvećenih pripravi za brak. Tako bi sjeme vjere, posijano molitvom, sakramentalnim slavljem i prakticiranjem kreposti, imalo dovoljno vremena pustiti korijenje u plodnome tlu.
A što je s dugoročnom pripravom? Možemo li išta učiniti kako bismo potaknuli trajnu spremnost za istinski katolički brak? Mislim da možemo.
Brak ne postoji dok muž i žena ne izmijene bračne privole. A mnogo prije razmjene privola potrebna je opsežna priprava. Ne samo neposredna priprava, poput planiranja medenog mjeseca, pronalaska mjesta za stanovanje i slično. Postoji i daleka priprava, premda toga jedva da smo svjesni. Ona seže do načina na koji smo odrasli, kako su nas odgajali, kakve smo navike usvojili tijekom života, koje smo presudne odluke donijeli u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi te do mnogih drugih čimbenika koje nije lako jasno odrediti.
Budući muž i buduća žena prolaze formaciju mnogo prije nego što se uopće upoznaju. Ta se formacija sastoji od davanja i primanja. Pritom nije riječ o neselektivnom davanju i primanju jer su oni vođeni vjerom i razumom. Rezultat toga jest ono što nazivamo samosvladavanjem, odnosno sposobnošću upravljanja vlastitim nagonima i suzdržljivog života. Kada samosvladavanje promatramo u kontekstu kreposti, nazivamo ga čistoćom.
Čisti postajemo tako što svoj um i srce učimo odbacivati teret putenosti. Upravo tako – nastojimo se osloboditi težine putenosti. No kako to postići? Nadahnuće pronalazimo u riječima svetoga Pavla upućenima kršćanima u Galaciji: „Za slobodu nas Krist oslobodi!” (Gal 5, 1)
To nije nikakva tautologija. Sloboda je stanje uma i srca. No da bismo došli do toga stanja slobode, potrebno je poduzeti ono što nazivamo askezom. Drugim riječima, prihvaćamo određenu praksu koja nam može pomoći osloboditi se jarma koji sami sebi namećemo pogrešnom uporabom spolnosti. Takve asketske vježbe omogućuju nam da teški jaram zamijenimo lakšim jarmom koji je Isus obećao svima koji dolaze k njemu (usp. Mt 11, 28–30).
Molitva svete krunice, klanjanje pred Presvetim sakramentom i dragovoljno prihvaćanje pokorničkih djela načini su koji nas vode prema lakšem jarmu. No često se tim praksama ne posvećuje dovoljno vremena, odnosno mladi odrasli katolici s njima se upoznaju tek nakon što su već došli u doticaj s kulturom neobveznih spolnih odnosa na sveučilišnim kampusima. Kada se umjesto kulture neobveznih spolnih odnosa njeguje kultura upoznavanja i izlaženja, mogu se ispravno postaviti prioriteti, tako da međuljudski odnosi dobiju veću vrijednost od „spolne mehanike”. Darivanje samoga sebe, u svim svojim oblicima, viši je poziv kojemu bi mladi katolici trebali težiti. Mladim katolicima potrebni su pomoć, ohrabrenje i uzori. Nažalost, toga danas nedostaje.
Darivanje samoga sebe, u svim svojim oblicima, viši je poziv kojemu bi mladi katolici trebali težiti.
To što takvih primjera danas nedostaje ne znači da je sve izgubljeno i da jednostavno trebamo odustati. Ono što nam je potrebno jest nova kultura, kultura koja će ponuditi drukčiji put. Tu novu kulturu treba postupno izgrađivati, a njezino središte mora biti osobno uključivanje katolika u nov način života. Taj se novi način života nedvojbeno temelji na ispravnom razumijevanju slobode.
Ispravno razumijevanje slobode iznio nam je papa sveti Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Veritatis splendor (1993.). Ondje kaže da su „štovanje Boga i odnos prema istini […] najdublji temelj slobode” (br. 87). Nije riječ o štovanju tijela – i to tijela spolnog partnera. To bi bilo lažno štovanje. A zatim je tu i istina – odnos prema njoj. Riječ je o samome Gospodaru povijesti. („Tko je god od istine, sluša moj glas.” Iv 18, 37)
Kao i mnogim drugim pitanjima u današnjoj Crkvi, problemu građanskih brakova i nesakramentalnih zajednica potrebno je pristupiti iz perspektive evangelizacije. Ovdje ću citirati svetoga Pavla, velikog evangelizatora: „Jao meni ako evanđelja ne navješćujem!” (1 Kor 9, 16) Zato se svi prihvatimo posla!
Autor: mons. Robert Batule
