Liturgijska napomena: Prema tradicionalnom rimskom kalendaru iz 1962., danas se slavi sveti Didak iz Alkale, franjevački redovnik i ispovjednik, blagdan III. razreda. Liturgijska boja je bijela.
Sveti Didak – svetost skrivena od očiju svijeta
Poniznoga brata laika, Didaka iz Svetoga Nikole, danas njegov otac sveti Franjo prima na nebu u društvo Bernardina Sijenskoga i Ivana Kapistranskoga, koji su ga nekoliko godina ranije pretekli u nebeskoj slavi.
Ova su dvojica ostavila Italiju i čitavu Europu još uvijek ispunjene odjekom svojih glasova: jedan je u ime Gospodina Isusa donosio mir među gradove, a drugi poticao kršćanske vojske na borbu protiv pobjedničkoga polumjeseca.
U vremenu koje su oni svojim djelovanjem tako snažno pomogli spasiti od posljedica velikoga raskola i vratiti njegovu kršćanskom poslanju, o Didaku se znalo vrlo malo, osim za njegovu izvanrednu ljubav prema bližnjima.
Bila je to 1450. godina, godina velikoga jubileja. Rim je ponovno postao svetim gradom u očima naroda, ne samo u teoriji nego i u stvarnosti. Ni najstrašnije pošasti nisu mogle zadržati njegove sinove daleko od njega. Sa svih strana svijeta mnoštva su ljudi, potaknuta nevoljama toga vremena, hrlila prema izvorima spasenja. Tako je Sotonino djelo razaranja bilo odgođeno za sedamdeset godina.
Ljudi su, bez sumnje, pripisivali vrlo malen udio u tim događajima poniznom redovniku koji se u samostanu Ara Coeli nesebično trošio služeći oboljelima od kuge, osobito kada bi ga uspoređivali s njegovom braćom, velikim franjevačkim apostolima.
Pa ipak, Crkva danas Didaku iskazuje iste počasti kakve je iskazala Bernardinu i Ivanu Kapistranskom.
Što nam to govori ako ne ponovno potvrđuje da pred Bogom junačka djela skrivenih kreposti nisu manje vrijedna od slavnih pothvata koji zadivljuju svijet? Ako proizlaze iz iste gorljive ljubavi, ona u duši donose isti rast božanske ljubavi.
Vrijeme pape Nikole V., koje je 1450. svjedočilo velikom okupljanju hodočasnika na grobovima apostola, s pravom se pamti i po novom poticaju razvoju književnosti i umjetnosti u Rimu. Crkva se, naime, može ukrašavati svime što ljudi opravdano smatraju velikim i lijepim, na čast svome Zaručniku.
Ipak, tko bi danas, među svim humanistima – kako su se tada nazivali učeni ljudi – svoju slavu radije zamijenio slavom siromašnoga i neukoga franjevca? Oni su se nadali da će im njihova učenost donijeti besmrtnost, ali ta je nada bila uzaludna.
U petnaestom stoljeću, kao i u svim drugim vremenima, Bog je izabrao ono što je slabo i neznatno u očima svijeta da posrami mudre i moćne.
Evanđelje je uvijek u pravu.
Pogledajmo sada svijetli život ovoga neukoga čovjeka, kako nam ga donosi knjiga svete Crkve.
Didak je bio Španjolac, rođen u mjestu Sveti Nikola od Porta, u biskupiji Sevilje. Od najranije je mladosti, pod vodstvom pobožnoga svećenika u jednoj samotnoj crkvi, započeo živjeti svetim životom.
Kako bi se još čvršće sjedinio s Bogom, pristupio je franjevcima opservantima u samostanu Arizzafa i položio zavjete prema pravilu svetoga Franje, ostajući u staležu brata laika.
S velikom je radošću prihvaćao jaram ponizne poslušnosti i redovničke stege. Osobito se posvetio kontemplaciji, u kojoj ga je obasjavalo čudesno Božje svjetlo. Iako nije bio učen u knjigama, o nebeskim je stvarnostima govorio na zadivljujući način, očito obdaren Božjim darom.
Bio je poslan na Kanarske otoke kako bi upravljao braćom svojega reda. Ondje je mnogo pretrpio, gorljivo čeznući za mučeništvom, a svojim je riječima i primjerom mnoge nevjernike priveo Kristovoj vjeri.
Godine 1450., za vrijeme pontifikata pape Nikole V., stigao je u Rim na jubilej. Povjerena mu je briga za bolesnike u samostanu Ara Coeli. S tolikom je ljubavlju obavljao tu službu da bolesnicima nije nedostajalo ništa potrebno, čak ni za vrijeme gladi koja je pogodila grad. Katkad je njihove rane čistio čak i vlastitim ustima.
U njemu su osobito zasjale izvanredna vjera i milost ozdravljenja. Bolesnike je pomazivao uljem iz svjetiljke koja je gorjela pred slikom Blažene Djevice Marije, koju je duboko častio, te nad njima činio znak križa. Mnogi su tako čudesno ozdravili.
Kada je u Alkali shvatio da mu se približava kraj života, odjeven u staru i poderanu tuniku, upravio je pogled prema križu i s osobitom pobožnošću izgovorio riječi svetoga himna:
„O drvo preslatko, čavli preslatki, teretom preslatkim opterećeno, ti koje si bilo dostojno nositi Kralja nebeskoga i Gospodina!”
Nakon toga predao je svoju dušu Bogu 13. studenoga 1463. godine.
Njegovo je tijelo mjesecima ostalo nepokopano kako bi se udovoljilo pobožnoj želji mnoštva ljudi koji su dolazili iskazati mu počast. Kao da je već bilo obučeno u neraspadljivost, širilo je prekrasan miris. Zbog brojnih i slavnih čudesa papa Siksto V. uvrstio ga je među svece.
Guérangerovo obraćanje svetomu Didaku
„Svemogući i vječni Bože, koji na čudesan način izabireš ono što je slabo u svijetu da posramiš ono što je snažno, milostivo podari nama, svojim malenima, da po pobožnim molitvama blaženoga Didaka, svoga ispovijednika, zaslužimo biti uzdignuti u vječnu slavu nebesku.”
Takvu molitvu Crkva na današnji blagdan upućuje Bogu u svim liturgijskim časovima.
Sveti Didaku, pridruži se njezinim molitvama! Ti si u velikoj milosti kod Onoga kojega si tako vjerno slijedio putem poniznosti i dragovoljnoga siromaštva.
Bio je to doista kraljevski put jer te doveo do prijestolja koje daleko nadvisuje sva zemaljska prijestolja. Čak i ovdje na zemlji tvoja slava nadmašuje slavu mnogih tvojih suvremenika, koji su nekoć bili slavni, a danas su zaboravljeni.
Samo svetost zaslužuje krune koje traju kroz sva vremena i u svu vječnost. Bog je konačni darovatelj slave, kao što je i najviši izvor svake istinske sreće, u ovome i budućem životu.
Neka i mi, po tvojem primjeru i uz tvoju pomoć, naučimo tu istinu iskusiti u vlastitom životu!
Razmišljanje za naše vrijeme
Bog vidi ono što svijet ne primjećuje
Sveti Didak nije bio veliki govornik, poznati teolog ni čovjek koji je upravljao važnim crkvenim ustanovama. Bio je jednostavan franjevački brat, bez velike naobrazbe, ali s neizmjerno velikim srcem.
Dok su njegovi suvremenici svojim propovijedima i javnim djelovanjem privlačili mnoštvo ljudi, Didak je u tišini samostana prao rane bolesnicima, brinuo se za njih i služio onima od kojih su drugi često zazirali.
Možda je upravo u tome jedna od najljepših pouka njegova života: pred Bogom nije najvažnije koliko smo poznati, nego koliko ljubavi unosimo u ono što činimo.
Svijet često prepoznaje uspjeh u velikim djelima, priznanjima, titulama i javnim pohvalama. No Bog vidi i ono što nitko drugi ne primjećuje: strpljivost majke, brigu za bolesnoga roditelja, vrijeme darovano usamljenoj osobi, iskrenu molitvu, oprost koji nije bilo lako dati.
Ponekad se i sami pitamo vrijedi li naš trud. Činimo mnogo toga, a nitko ne primijeti. Dajemo svoje vrijeme i snagu, a ne dobivamo ni riječ zahvale. Čini nam se da drugi postižu mnogo više, dok naš svakodnevni trud ostaje skriven.
Sveti Didak podsjeća nas da nijedno djelo učinjeno iz ljubavi prema Bogu nije izgubljeno. Možda ga ljudi neće zapamtiti, možda neće biti zapisano u knjigama, ali ono ima svoju vrijednost pred Bogom.
Ne trebamo svi činiti velika i vidljiva djela. Potrebno je samo da ono što nam je povjereno činimo s velikom ljubavlju.
Molitva dana
Svemogući i vječni Bože, ti koji izabireš malene i ponizne kako bi pokazao snagu svoje milosti, po zagovoru svetoga Didaka nauči nas istinskoj poniznosti.
Oslobodi nas želje za priznanjem, pohvalom i ljudskom slavom. Podari nam srce koje će znati služiti bez računice, pomagati bez očekivanja nagrade i ljubiti bez potrebe da bude primijećeno.
Blagoslovi sve koji tiho i vjerno služe drugima: bolesnike, njegovatelje, roditelje, svećenike, redovnike i sve one čija se dobrota često ne vidi.
Daj nam oči koje prepoznaju tuđu patnju, ruke spremne pomoći i srce koje neće odbiti čovjeka u potrebi.
Neka naš život, poput života svetoga Didaka, bude ispunjen djelima ljubavi koja će nas voditi prema vječnoj slavi.
Sveti Didaku, ponizni franjevački brate, moli za nas.
Amen.
