„Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa!” (Mt 25, 13)
Četiri posljednje stvari, poput članaka Vjerovanja, nepromjenjive su stvarnosti: smrt, sud, raj i pakao. Većina nas silno želi raj, ali bismo se rado odrekli smrti, suda i pakla. Ipak, priznavali mi njihovo postojanje ili ne, sve nas četiri čekaju. Težimo raju, pripremamo se za smrt, iščekujemo sud, molimo za Marijin zagovor i strahujemo od mogućnosti vječnoga prokletstva.
Težimo raju. Svetoga Pavla možemo nazvati apostolom neba. Crkvena liturgija sprovoda oslanja se na njegovu „teologiju neba”: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.” (1 Kor 2, 9) „Sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice.” (1 Kor 13, 12) I još: „Patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.” (Rim 8, 18) Raj.
Potrebno je razumjeti i čistilište te ispraviti neke česte zablude o njemu. Čistilište nije pakao. Ono nas čisti od svake navezanosti na grijeh i priprema za ulazak u Božju prisutnost bez ljage grijeha. Učenje o čistilištu ima biblijsko uporište u Knjizi Mudrosti, koja opisuje duše pravednika kao one koje se kušaju i pročišćuju (Mudr 3, 1–6).
U Drugoj knjizi o Makabejcima vojnici prinose molitve i žrtve za svoje poginule suborce, svjedočeći tako vjeru u uskrsnuće mrtvih (2 Mak 12, 38–46). Isus uči da grijeh protiv Duha Svetoga neće biti oprošten „ni na ovom svijetu ni u budućemu” (Mt 12, 32). Crkva je te riječi tradicionalno razumjela kao naznaku da neki grijesi mogu biti oprošteni u budućem životu. Čistilište.
Natpisi u rimskim katakombama svjedoče o molitvama prvih kršćana za pokojne vjernike. Riječ čistilište – baš kao i riječ Trojstvo – teološki je pojam kojim izražavamo stvarnost utemeljenu na Svetome pismu i crkvenom nauku.
Pripremamo se za smrt. Svi žele u raj, ali nitko ne želi umrijeti. (Za ovu spoznaju zahvaljujemo blues gitaristu Albertu Kingu.) Bog nije tvorac smrti. Patnja i smrt ušle su u ljudsko stanje zbog istočnoga grijeha. Knjiga Mudrosti poručuje: „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.” (Mudr 1, 13) Ipak, Bog dopušta smrt kao čin milosrđa, kako sugerira sveti Ambrozije, jer ona privodi kraju naše zemaljske patnje. Problem je u tome što mislimo da možemo ostvariti raj već na zemlji.
Pohvalno je produljivati život razumnom medicinskom skrbi, lijekovima i – ako je vjerovati tehnološkim divovima – tehnikama umjetne inteligencije. Međutim, strah od smrti u nekim je krugovima dosegnuo pravu pomamu. Činiti sve što je u našoj moći kako bismo produljili život, bez obzira na terete koje time namećemo ili na razumnu mogućnost koristi, protivno je katoličkom razumijevanju ljudske osobe. Smrt dolazi svima – u ranoj ili poodmakloj dobi, ili u dobi koja se približava Mojsijevih 120 godina – kao strašna posljedica grijeha.
Pohvalno je i pripremati se za smrt. Mogli bismo svakoga studenoga, dok se liturgijska godina približava kraju, pregledati i ažurirati svoju oporuku, raspitati se u pogrebnom poduzeću o unaprijed dogovorenom sprovodu te provjeriti u župi postoje li smjernice za sprovod. Naši će nasljednici cijeniti takvu našu pažnju i velikodušnost.
I naši nasljednici imaju vlastite obveze. Svaki bi katolik trebao imati kršćanski sprovod, u pravilu sa misom zadušnicom, ili, kada je to primjereno, jednostavnom misom spomena.
Od 1963. godine Crkva dopušta kremaciju. Kremacija sama po sebi nije zlo, ali ju je Crkva nekoć zabranjivala jer su je neki koristili kao izraz protivljenja nauku o uskrsnuću tijela. Crkva nalaže da se kremirani posmrtni ostaci čuvaju i prema njima postupa s uobičajenim poštovanjem.
Pripremamo se za sud. Nitko ne može izbjeći dan osobnoga suda, kada ćemo stati pred Boga i položiti račun za svoj život (Heb 9, 27; 2 Kor 5, 10). Pokojni katolički političar Henry Hyde pripisao je blaženom Fultonu Sheenu sljedeće riječi o osobnom sudu: „To je strašan trenutak samoće. Nemate nikoga tko bi vas zastupao; stojite ondje sami pred Bogom – i užas će proći vašom dušom poput nečega što ne možete ni zamisliti.”
Naš će život i naši izbori pokazati što smo postali. Dok uz Božju milost tražimo Boga, nastojimo sebe vidjeti onako kako nas on vidi. U svakoj krunici molimo našu nebesku Majku Mariju da zagovara za nas tijekom cijeloga života, a osobito u času naše smrti.
Strahujemo od mogućnosti pakla. Isus nam stvarnost pakla otkriva zastrašujućim slikama: vječnim i neugasivim ognjem, vanjskom tamom, plačem i škrgutom zuba (Mt 8, 12; Mt 13, 41–42; Mt 25, 41.46; Mk 9, 43–48).
Crkva je opći sakrament spasenja. Ipak, Isus nas upozorava da su široka vrata i prostran put koji vode u propast, a uska vrata i tijesan put koji vode u život (Mt 7, 13–14). Kako nas beskrajno dobri Bog može osuditi na pakao? Bolje je postaviti pitanje: ako ne želimo u raj, zašto bi Bog povrijedio našu slobodu i prisilio nas da ne izaberemo zlo? Ne usuđujemo se unaprijed računati na Božje milosrđe niti svoje spasenje uzimati zdravo za gotovo.
No dok trpimo u ovoj suznoj dolini, na umu imamo riječi apostola neba: „Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao i drugi koji nemaju nade.” (1 Sol 4, 13) „Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam izvanredno veliku i vječnu slavu.” (2 Kor 4, 17)
„Naša je domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.” (Fil 3, 20–21) „I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!” (1 Sol 4, 17–18)
