Liturgijska napomena: Prema tradicionalnom rimskom kalendaru iz 1962., danas se slavi sveti Martin I., papa i mučenik, blagdan III. razreda. Liturgijska boja je crvena.
Sveti Martin I. – papa koji nije ustuknuo pred istinom
Dok je mnoštvo hodočasnika dolazilo na grob biskupa iz Toursa, njegov treći nasljednik, Perpetuus, podigao je nad njegovim dragocjenim zemnim ostacima baziliku u kojoj će se tijekom cijeloga srednjeg vijeka događati mnoga čudesna djela, a Rim je u međuvremenu posvećivao jednu od svojih najplemenitijih crkava svetome Martinu. Za njezine su zaštitnike zajedno izabrani on i slavni rimski papa i ispovjednik Silvestar.
Tako je crkva svetoga Martina na brežuljku u Vječnome Gradu, uz dvostruku slavu svojih zaštitnika, dostojno započela štovanje ispovjednika usporedo sa štovanjem mučenika. No, to je časno svetište čekala još jedna počast. Uz čudotvornoga apostola i mirotvornoga papu, koji su obojica pobijedili poganstvo, a od mača se spasili obraćenjem svojih progonitelja, došao je počinuti i posljednji od papa mučenika, također imenom Martin, mnogo nakon što su poganski progoni već prestali.
„Martin I.”, piše kardinal Baronius, „imao je manje sreće od svojih prethodnika od vremena Konstantina. Bio je dostojan pretrpjeti više od svih njih za ime Isusa Krista, a imao je nesreću susresti Decija i Dioklecijana u osobi krštenoga vladara.”
Car kojega tako naziva veliki crkveni povjesničar bio je Konstans II. Od svojega djeda Heraklija naslijedio je tek bizantsku težnju da Crkvi nameće vlastite vjerske odredbe.
Kao što je Heraklijev Ekthesis, tako je i Konstansov Tipos imao za cilj ušutkati katolike u njihovu protivljenju monoteletizmu. Riječ je bila o sporu koji se odnosio na cjelovitost dviju naravi – božanske i ljudske – u Bogočovjeku.
Je li Crkva mogla bez prosvjeda dopustiti da se govori kako je njezin Zaručnik od Adama preuzeo samo privid čovještva, nepotpunu ljudsku narav bez vlastite volje, kako su tvrdili pripadnici nove hereze?
Martin I. jasnije je od mnogih drugih razumio opasnost takva učenja. Čim je stupio na apostolsku stolicu, sazvao je u Lateranskoj bazilici jedan od najljepših crkvenih skupova koji su ondje održani.
„Zatrubite u trubu, vičite na gori; probudite se, vojnici Božji!” Tako je od samoga početka Lateranski sabor 649. godine prekinuo pogubnu šutnju i obranio čast Crkve.
Njegove su odluke jasno i svečano izložile istinu o Sinu Djevice Marije u punini njegove božanske i ljudske naravi.
Doista, Bože naš Spasitelju, ti si najsavršeniji, najpotpuniji i najljepši među sinovima ljudskim! Kakva je utjeha promatrati kako su carske odredbe, koje su nastojale nametnuti zabludu, bile vraćene caru s osudom njihove bezbožnosti.
Sveti Martin I., poput svetoga Pavla, mogao je posvjedočiti da nije zanemario svoju dužnost poučavanja stada. Podsjećao je pastire na cijenu kojom je Krist otkupio ovce povjerene njihovoj skrbi. I sam je bio spreman na sve.
Njegovo je mučeništvo trebalo osigurati konačnu pobjedu istine, čije će plodove poslije sabrati Šesti opći sabor i papa Leon II.
Grci slave ovoga slavnog papu 13. travnja i nazivaju ga prvakom božanskih dogmi i čašću Petrove stolice, papom koji je Crkvu održao nepokolebljivom na božanskoj Stijeni.
Rimska liturgija donosi sljedeći životopis:
Martin se rodio u Todiju u Umbriji. Nakon što je postao papom, nastojao je pismima i poslanstvima vratiti Pavla, carigradskoga patrijarha, iz njegove zablude k istini katoličke vjere. No, Pavao se oslanjao na krivovjernoga cara Konstansa te je otišao toliko daleko da je papinske poslanike protjerao na različite otoke.
Potaknut tim nasiljem, papa je u Rimu sazvao sabor na kojemu je sudjelovalo sto pet biskupa i osudio Pavla.
Zbog toga je car Konstans poslao egzarha Olimpija u Italiju s nalogom da papu Martina ubije ili ga dovede pred njega. Olimpije je stigao u Rim i naredio jednom vojniku da ubije papu dok je slavio svetu misu u bazilici Svete Marije Velike. No, kada je vojnik pokušao izvršiti zapovijed, iznenada je oslijepio.
Car je potom poslao Teodora Kaliope da uhiti papu. Martin je prijevarom zarobljen i odveden u Carigrad, a zatim prognan na poluotok Heronez. Ondje je, iscrpljen patnjama koje je podnio zbog katoličke vjere, umro 12. studenoga.
Njegovo je tijelo poslije preneseno u Rim i pokopano u crkvi posvećenoj svetima Silvestru i Martinu. Crkvom je upravljao šest godina, jedan mjesec i dvadeset šest dana.
Završna misao Guérangera
Ako je pravedno da ljudski rod iskazuje čast svojim članovima prema dobročinstvima koja je od njih primio, tada ti, sveti pape, zaslužuješ slavnu uspomenu.
Tvoje su kreposti zadivile nebeske sile, a svojim si svjedočanstvom pokazao dostojanstvo ljudske naravi, koju je Bog uzvisio u osobi svoga Sina.
O, sveti pape, čuvaj u nama razumijevanje dara koji smo primili od Boga. Neka nas nikada ne snađe prijekor psalmista: „Čovjek u časti, a bez razuma, sličan je stoci koja ugiba.”
Pouči nas da istina o Kristovu utjelovljenju ne treba potvrdu političkih vlasti ni odobrenje onih koji se smatraju mudrima. Apostol nas uči da vjerujemo srcem kako bismo postali pravedni i ispovijedamo ustima kako bismo bili spašeni.
Poštedi Crkvu boli da se ikada ponovno nađe u okolnostima iz kojih ju je moglo izbaviti samo tvoje junačko mučeništvo.
Razmišljanje za naše vrijeme
Istina nije naša da je mijenjamo, nego da joj ostanemo vjerni
Sveti Martin I. živio je u vremenu kada su političke vlasti nastojale utjecati na vjeru i nametnuti Crkvi učenja koja nisu bila u skladu s apostolskom predajom. Od njega se očekivalo da šuti, popusti i prihvati ono što je car želio. No, Martin je znao da postoje stvari o kojima se ne može pregovarati.
Njegova vjernost nije bila tvrdoglavost ni želja za sukobom. Bila je to svijest da je istina o Isusu Kristu povjerena Crkvi i da je nitko nema pravo mijenjati radi političkoga mira, osobne sigurnosti ili ljudske naklonosti.
Danas se možda ne suočavamo s istim progonima, ali iskušenje šutnje i prilagođavanja nije nestalo. Ponekad nam se čini lakšim prešutjeti ono u što vjerujemo kako ne bismo izazvali neodobravanje. Ponekad se bojimo jasno izreći kršćanski stav jer se bojimo da ćemo biti pogrešno shvaćeni ili odbačeni.
Sveti Martin podsjeća nas da vjernost Kristu ponekad ima svoju cijenu. Ipak, istinu ne trebamo braniti ohološću, vrijeđanjem ili neprijateljstvom. Možemo biti čvrsti u vjeri, a istodobno ponizni i puni ljubavi prema onima koji misle drukčije.
Posebno je važna njegova briga za Kristovo čovještvo. Monoteletizam je umanjivao cjelovitost Kristove ljudske naravi, a Crkva je branila istinu da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Krist nije samo prividno postao čovjekom: uzeo je našu ljudsku narav, sa svime što ona nosi, osim grijeha. Zato je mogao trpjeti, ljubiti, poslušati Oca i darovati svoj život za naše spasenje.
Pitanje za danas: Postoji li istina koju znam, ali je iz straha ne izgovaram? Jesam li spreman ostati vjeran Kristu i onda kada mi to ne donosi odobravanje drugih?
Neka nam sveti Martin izmoli hrabrost da ne mijenjamo Evanđelje prema zahtjevima vremena, nego da ga živimo s ljubavlju, jasnoćom i vjernošću.
Molitva dana
Gospodine Isuse Kriste, ti si Put, Istina i Život.
Po zagovoru svetoga Martina I. podari nam hrabrost da ostanemo vjerni tvojoj riječi i nauku tvoje Crkve. Sačuvaj nas od straha zbog kojega bismo mogli prešutjeti istinu i od oholosti koja bi nas mogla udaljiti od ljubavi.
Daj nam mudrosti da razlikujemo istinu od zablude, snage da je branimo i poniznosti da je uvijek svjedočimo s poštovanjem prema drugima.
Blagoslovi Svetoga Oca, biskupe, svećenike i sve koji nose odgovornost za tvoju Crkvu. Neka ne traže vlastitu slavu, nego vjerno čuvaju polog vjere koji su primili.
Kada se suočimo s nerazumijevanjem ili nepravdom, podsjeti nas na svjedočanstvo svetoga Martina, koji nije napustio istinu ni onda kada ga je ona stajala slobode i života.
Sveti Martine I., pape i mučeniče, moli za nas.
Amen.
