Nadbiskupija Portlanda u američkoj saveznoj državi Oregonu pozvala je vjernike laike da se tijekom molitve Očenaša na misama u toj nadbiskupiji suzdrže od držanja za ruke i podizanja ruku.
Iako je katolička liturgija prilično ujednačena u svim katoličkim župama, neki sudionici mise tijekom molitve Očenaša podižu ruke u molitvenom stavu poznatom kao orans, dok se drugi drže za ruke. Nadbiskupija Portlanda službenom je uputom pozvala vjernike laike da se suzdrže od obiju tih gesta.
„Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća pojavila se određena nejasnoća oko toga trebaju li vjernici laici tijekom molitve Gospodnje na misi pružati ili podizati ruke (pa čak i držati se za ruke s drugima), kao što to čini svećenik”, navodi se u priopćenju objavljenom u studenome 2026. u Biltenu za božansko bogoslužje Nadbiskupije Portlanda.
„Ni đakonima koji pomažu na misi ni vjernicima laicima nikada se ne nalaže da zauzimaju takav molitveni stav”, nastavlja se u priopćenju. „Riječ je o liturgijskom stavu koji je svojstven svećeniku. Kada svećenik zauzima taj stav, on moli u ime naroda.”
Pri donošenju takve odluke nadbiskupija se pozvala na različite crkvene dokumente i upute koje se odnose na liturgijske norme.
Nadbiskupija je navela Opću uredbu Rimskog misala, temeljni vatikanski dokument o liturgiji.
„Premda Opća uredba Rimskog misala izričito ne zabranjuje vjernicima laicima zauzimanje molitvenog stava orans tijekom Očenaša, ona daje smjernice koje objašnjavaju zašto vjernici laici ne bi trebali zauzimati taj stav”, stoji u priopćenju. „Kad god Opća uredba Rimskog misala daje upute o pružanju ruku, one se uvijek odnose isključivo na svećenika, bilo da je riječ o glavnom slavitelju ili suslaviteljima.”
Nadbiskupija se također pozvala na upute sadržane u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila.
„Nadalje, Konstitucija Drugoga vatikanskog koncila o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium navodi da ‘nitko drugi, pa ni svećenik, ne smije u liturgiji na svoju ruku ništa dodavati, oduzimati ili mijenjati’ (SC 22,3)”, nastavlja se u priopćenju. „Budući da Opća uredba Rimskog misala vrlo jasno propisuje da svećenik tijekom molitve Gospodnje treba pružiti ruke (br. 152), kada bi đakoni ili vjernici laici pružali svoje ruke, time bi nešto dodavali liturgiji.”
Nadbiskupija se pozvala i na temeljni pravni sustav Crkve – Zakonik kanonskoga prava.
„Crkva pruža dodatne smjernice o ovom pitanju. Kanon 907. Zakonika kanonskoga prava (CIC) propisuje: ‘Đakonima i laicima nije dopušteno na euharistijskom slavlju izgovarati molitve, osobito euharistijsku molitvu, niti vršiti radnje koje su vlastite svećeniku slavitelju’”, navodi se u dokumentu.
Naposljetku, nadbiskupija se pozvala i na praksu koja je postojala prije uvođenja novoga Rimskog misala 1970. godine.
„Prije uvođenja novoga Rimskog misala 1970. godine samo je svećenik molio Očenaš kao dio liturgije, pružajući ruke dok je molio u ime naroda. Ništa u Rimskom misalu iz 1970. godine, kao ni u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila, nije upućivalo na to da će doći do promjene molitvenog stava tijekom Očenaša.”
Odakle potječe molitveni stav orans?
U katoličkoj liturgiji svećenik zauzima molitveni stav orans kao znak da moli u ime naroda.
Taj je stav bio uobičajen u većini drevnih religija. U kršćanstvu se može pronaći na brojnim mjestima u Svetom pismu, a osobito je upečatljiv prizor iz Knjige Izlaska, u 17. poglavlju, kada Mojsije podiže ruke tijekom bitke protiv Amalečana. Dok su mu ruke bile podignute, Izraelci su pobjeđivali, a kada bi mu ruke klonule, počeli bi gubiti bitku.
Ovaj molitveni stav može se vidjeti i u brojnim psalmima, kao i u Novom zavjetu. Stav orans prikazan je također u ranokršćanskoj umjetnosti, među ostalim i na slikama u katakombama.
