Mnogi u Crkvi smatraju da je pitanje ređenja žena za đakonice još uvijek otvoreno i nadaju se da će možda novoizabrani papa Lav XIV. dopustiti ženama pristup đakonatu. Činjenica je da su u prvim stoljećima Crkve žene služile kao đakonice — a najraniji se spomen nalazi u Poslanici svetog Pavla Rimljanima, gdje on priznaje službu Febe „koja je đakonica Crkve u Kenhreji“ (Rim 16,1). Pitanje je, međutim, koja je točno bila funkcija i crkveni status đakonica u prvim stoljećima Crkve. Za pontifikata Ivana Pavla II., Međunarodna teološka komisija (MTK) izradila je iscrpnu studiju o trajnom đakonatu pod naslovom Od Kristove đakonije do apostolske đakonije — objavljenu 2002.
Studija pruža detaljno ispitivanje povijesti đakonata, usredotočujući se na svjedočanstva iz Novoga zavjeta, apostolskih otaca i ranih crkvenih dokumenata koji uključuju i stvarne obrede ređenja. Prema ovoj Komisiji, tri stupnja klera — biskup, prezbiter (svećenik) i đakon — već je prepoznao papa Klement Rimski krajem prvoga stoljeća. Sveti Ignacije Antiohijski, koji je podnio mučeništvo najkasnije 117. godine, također je u svojoj „Poslanici Tralijanima“ (3,1) priznao ta tri stupnja crkvene hijerarhije: „Neka svi poštuju đakone kao Isusa Krista, biskupa kao sliku Oca, a prezbitere kao Božje vijeće i zbor apostola. Jer bez njih ne može se govoriti o Crkvi.“
Ta tri stupnja hijerarhije, „jedinstvo redova“, priznao je i sveti Ciprijan, biskup Kartage u 3. stoljeću, kada je u Poslanici 15 morao opomenuti đakone da ne preuzimaju mjesto svećenika, budući da su đakoni „treći u poretku hijerarhije“. To pokazuje da „jedinstvo redova“ — drugim riječima, tri stupnja: đakon, svećenik i biskup — nije kasni razvoj, a još manje „moderno dodavanje“.
Đakonat u ranoj Crkvi
U okviru ovog članka nije moguće dati potpun pregled povijesti đakonica u ranoj Crkvi. Tko želi detaljnije proučiti povijest đakonica, upućujem na monumentalno djelo Aiméa Georgesa Martimorta Đakonice: Povijesna studija. Ipak, ono što slijedi barem će čitatelju pružiti razumijevanje naravi uloge đakonica u prvim stoljećima Crkve. Izvan Novoga zavjeta, Apostolska predaja svetog Hipolita, napisana najkasnije oko 220. godine, sadrži upute o „ustanovljenju“ udovica — budući da su udovice bile prepoznate kao one koje ulaze u određeni red unutar zajednice.
Apostolska predaja navodi da su udovice bile „ustanovljene“, a ne „zaređene“ i da nije bilo „polaganja ruku jer ona ne prinosi žrtvu [προθύματα] i nema liturgijsku [λειτουργία] službu. Ređenje [χειροτονία] je za klerike namijenjene liturgijskoj službi.“ Iako se ovaj odlomak odnosi na ustanovljenje udovica, on pokazuje da žene određene za neku službu nisu bile ređene jer nisu bile klerici u službi oltara. Apostolska predaja također potvrđuje da su muški đakoni bili ređeni polaganjem ruku biskupa, što znači da je „jedinstvo redova“ bilo priznato i u ovom dokumentu iz 3. stoljeća.
Ustanova đakonica bila je raširenija u Istočnoj nego u Zapadnoj Crkvi. Istočni crkveni dokument Didascalia Apostolorum, koji potječe iz prve polovice 3. stoljeća, pruža svjedočanstvo o postojanju ženskih đakona. Glavno pitanje u vezi s mogućnošću ređenja žena za đakonat, jest može li žena sakramentalno predstavljati Krista. U tom je smislu zanimljivo primijetiti da Didascalia uči kako biskupa „treba častiti kao samoga Boga“, dok je đakon „onaj koji stoji na mjestu Krista“. A što se tiče đakonica, „njih treba častiti kao Duha Svetoga“ — najvjerojatnije zato što je u semitskim jezicima riječ za „duh“ gramatički ženskog roda. U svakom slučaju, prema ovom dokumentu, đakonice nisu predstavljale Isusa.
Didascalia pruža detaljne informacije o točnim dužnostima đakonica, a čini se da su one bile potrebne radi ispunjavanja praktičnih pastoralnih potreba. Žene su služile drugim ženama jer se smatralo nepristojnim da to čine muškarci. Đakonice su pomagale pri obredu krštenja žena koje su za vrijeme obreda bile potpuno gole. One su mazale tijelo i glavu krštenice. Đakonica bi držala zastor ili tkaninu kako bi zaklonila tijelo žene koju će biskup krstiti, dok bi biskup, izvodeći obred, pružao ruku preko zastora kako ne bi vidio ženu.
Važno je napomenuti da đakonice nisu mogle same izvršiti sakrament krštenja. Prema Didascaliji, to je mogao učiniti samo biskup, svećenik ili muški đakon. Nakon krštenja, đakonice su nastavile poučavati žene i odgajati ih u vjeri. Doista, radi čednosti i izbjegavanja sablazni, samo su žene mogle poučavati druge žene, a tu su službu obavljale đakonice.
Jedan dokument Istočne Crkve iz 5. stoljeća, Zavjet našega Gospodina Isusa Krista, opisuje dužnosti udovica i đakonica. Zapravo, udovice su obavljale mnoge zadatke povezane s đakonicama — pomagale su pri krštenju žena i poučavale žene. Zanimljivo je da je, prema ovom dokumentu, služba udovica imala prednost pred službom đakonica, koje su „zauzimale vrlo skromno mjesto u poretku stvari“.
Jesu li žene uistinu bile zaređene za đakonice? Obred „postavljanja“ udovica prema Apostolskoj predaji svetog Hipolita navodi: „Ređenje… udovica neka se obavi na sljedeći način…“ Međutim, Hipolit vrlo jasno kaže da se u tom „ređenju“ nije koristilo „polaganje ruku“. Zavjet, slijedeći Hipolita, navodi da je polaganje ruku bilo pridržano samo za tri svećenička reda.
Prema drugom dokumentu iz 5. stoljeća — Ordo i kanoni o ređenju u Svetoj Crkvi — biskup bi polagao ruku na ženu koja je trebala postati đakonica, ali samo radi molitve za nju. Dokument navodi da ta molitva „nimalo ne nalikuje molitvi koja se koristi kod ređenja đakona. Đakonica ne smije pristupiti oltaru; njezina je zadaća prvenstveno pomagati pri pomazanju tijekom krštenja.“ U nekim se prilikama grčki izrazi za „postavljanje“ i „ređenje“ koristili naizmjenično u obredima za udovice i đakonice.
Prema Apostolskim konstitucijama, tekstu koji ovisi o Didascaliji i datira između 375. i 380. godine, đakonicama je bilo zabranjeno poučavati čak i druge žene, kao i obavljati krštenja — što su muški đakoni mogli činiti.
Katekizam Katoličke Crkve uči:
Sveti red je sakrament po kojemu se poslanje, povjereno od Krista njegovim apostolima, i dalje obavlja u Crkvi sve do svršetka svijeta; stoga je to sakrament apostolske službe. Obuhvaća tri stupnja: biskupstvo, prezbiterat i đakonat. (1536)
U članku 1538 stoji: „Danas se riječ ‘ređenje’ pridržava za sakramentalni čin kojim se muškarac (vir) uključuje u red biskupa, prezbitera ili đakona.“ Članak 1577 posebno je značajan. Tu se, citirajući izravno Kanon 1014, navodi:
„Samo kršteni muškarac (vir) valjano prima sveti red.“ Gospodin Isus izabrao je muškarce (viri) da tvore zbor dvanaestorice apostola, a apostoli su učinili isto kada su birali suradnike da ih naslijede u njihovoj službi. Zbor biskupa, s kojim su svećenici sjedinjeni u svećeništvu, čini zbor dvanaestorice trajno prisutnom i djelatnom stvarnošću sve do Kristova povratka. Crkva priznaje da je vezana tim izborom koji je učinio sam Gospodin. Iz tog razloga, ređenje žena nije moguće.
Može se sa sigurnošću reći da su, u ovoj fazi razvoja crkvenog nauka o ulozi i službi đakona, žene isključene iz primanja svetog reda. Treba shvatiti da je pridržavanje svetog reda muškarcima ontološki uređeno, što znači da postoji objektivna povezanost između toga što znači biti muškarac i primanja „neizbrisivog duhovnog biljega“ koji onima koji primaju ređenje omogućuje da sakramentalno predstavljaju Krista.
Ontološka jednakost muškaraca i žena
Mnogi, međutim, tvrde da muškarci i žene jednako predstavljaju Isusa te da žene, dakle, mogu biti, po ređenju, sakramentalno oblikovane in persona Christi servi („u osobi Krista sluge“), što je služba u koju se đakoni ređuju. Phyllis Zagano, cijenjena znanstvenica te vjerojatno najistaknutija zagovornica ređenja žena za đakonat shvaća da, kako bi njezin stav prevladao, mora dokazati na koji način žene sakramentalno predstavljaju Krista. Ona kaže:
Pitanje nije funkcionalne naravi. Pitanje je hoće li Crkva naviještati Evanđelje na novostari način. U pozadini svakog prigovora obnovi ženskog zaređenog đakonata leži pretpostavka da žene ne mogu predstavljati Krista. Naravno, žene ne predstavljaju ljudskog muškog Isusa točno. No izvanredna činjenica utjelovljenja jest da je Isus, Bog, postao čovjek. Žene su ljudi. I svi ljudi stvoreni su na sliku i priliku Božju. Muškocentrična slijepa točka u teologijama koje niječu sposobnost žena da predstavljaju Krista odaje naivni fizikalizam prisutan u argumentima protiv ređenja žena u bilo koji stupanj svetog reda, uključujući i đakonat.
Argument Zagano o tome kako žene mogu biti ikone Krista plitak je i pojednostavljen. Naime, kako će se pokazati, upravo zato što žene ne mogu i ne predstavljaju „ljudskog muškog Isusa“, one ne mogu biti pripuštene svetom redu. Za nju je jedini uvjet da osoba — bilo muško ili žensko — bude krštena kako bi mogla primiti sakrament svetog reda. I to je sve. To je zato što, prema Zagano, ljudska spolnost u biti nema nikakvo sakramentalno značenje. Taj se stav vidi i u njezinoj tvrdnji: „U stvari, Kristova ljudskost nadilazi ograničenja spola i nijedan crkveni dokument ne tvrdi postojanje ontološke razlike među ljudima osim onih koji se bave pitanjem ređenja.“
Ako je ontološka jednakost jedino što je potrebno za ređenje žena, ne postoji stvaran razlog za isključivanje žena iz ministerijalnog svećeništva. U svom članku u časopisu America iz 2003., Zagano je izjavila: „Ne zalažem se za žene svećenice.“ Međutim, na temelju svog argumenta da i kršteni muškarci i žene jednako predstavljaju Isusa, ona se u svojoj knjizi iz 2011. Women & Catholicism: Gender, Communion, and Authority zalagala za ređenje žena i u svećeništvo i u đakonat — i to dugo nakon što je sv. Ivan Pavao II. 1994. u apostolskom pismu Ordinatio Sacerdotalis nepogrešivo proglasio da se „Crkva nema nikakvu ovlast podjeljivati svećeničko ređenje ženama i da se ta odluka mora držati konačnom od svih vjernika Crkve“, te da je muško svećeništvo dio „same božanske konstitucije Crkve“.
Kako bi žene bile sposobne primiti sveti red, Zagano svojom „ravnom“ teologijom slike potpuno zanemaruje samu narav saveza otkupljenja — saveza koji je bračno uređen prema načinu na koji je Bog u Kristu u zajedništvu sa svojim narodom. Da, u smislu onoga što znači biti čovjek, stvoren na sliku Božju, muškarci i žene su ontološki jednaki. No prema bračnom poretku saveza, muškarci i žene uistinu su različiti u skladu sa sakramentalnim značenjem svojega spola.
Žene ne mogu, i ne predstavljaju, „ljudskog muškog Isusa“ jer prema bračnom poretku saveza to nije značenje ženskog spola. Svijet je spašen brakom između Krista i Crkve. To nije samo slikovit način govora — to je nadnaravna, od Boga ustanovljena stvarnost, koja se sakramentalno očituje u ljudskoj spolnosti muškaraca i žena. Nauka svetog Pavla to potvrđuje:
Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu: sebe je predao za nju da je posveti, očistivši je kupelju vode uz riječ, da je prikaže sebi slavnu Crkvu, bez ljage ili bore ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako i muževi trebaju ljubiti svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoje tijelo, nego ga hrani i njeguje kao što i Krist Crkvu — jer smo udovi njegova Tijela. „Zato će čovjek ostaviti oca i majku svoju i prionuti uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.“ Velika je to tajna; ja smjeram na Krista i Crkvu. (Ef 5,25-32)
Ovo je izvanredno. Što je Pavao upravo rekao? Naime, da su od početka muška i ženska spolnost bila zamišljena od Boga kao transcendentna, sakramentalni znak — znak bračno uređenog saveza otkupljenja. To znači da muškarci i žene imaju spolno-otkupiteljsku ulogu, da muški i ženski spol nisu tek funkcionalna biologija „nalijepljena“ na bespolnu dušu. Zagano zasigurno naginje ovoj dualističkoj antropologiji kada tvrdi da Crkva mora prihvatiti sakramentalno ređenje žena jer „duša utjelovljena kao žensko može primiti milost i karizmu svetog reda“.
Bračna narav saveza
To da je savez otkupljenja bračno uređen potvrdila je vatikanska Deklaracija Inter Insigniores iz 1976., izdana pod autoritetom svetog pape Pavla VI. Dokument objašnjava zašto žene ne mogu biti primljene u ministerijalno svećeništvo. On navodi, u biti, pet razloga. Peti razlog odnosi se na bračni karakter saveza:
Za spasenje koje Bog nudi muškarcima i ženama, zajedništvo s njim na koje su pozvani — ukratko, Savez — poprimio je, još od proroka Staroga zavjeta, povlašteni oblik bračne tajne: za Boga je Izabrani narod viđen kao njegova žarka ljubljena zaručnica. I židovska i kršćanska tradicija otkrivale su dubinu te intimnosti ljubavi čitajući i ponovno čitajući Pjesmu nad pjesmama; božanski Zaručnik ostat će vjeran čak i kada Zaručnica iznevjeri njegovu ljubav, kada Izrael bude nevjeran Bogu (Hoš 1-3; Jr 2).
Dokument zatim iznosi gotovo šokantnu tvrdnju: „Krist je sam bio i ostaje muškarac (vir).“ Drugim riječima, čak i sada, Krist u slavi nije se odrekao svoga muškog spola — on je zauvijek bitni dio njegova osobnog identiteta, naime, da je on kao Spasitelj zauvijek Zaručnik Crkve, svoje Zaručnice. Kristovo preuzimanje muške spolnosti nije slučajno ni nasumično — naprotiv, muški spol Krista ima spasenjsko značenje.
Bračna veza između Krista i njegove Crkve zapečaćena je jednom zauvijek njegovom žrtvenom smrću na križu — kada je „dao samoga sebe za nju“. Kristova smrt oblikuje Novi savez, a upravo se taj savez uprisutnjuje u žrtvi mise. Svećenik, in persona Christi, izgovara same riječi koje označuju ovaj savez: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje… Ovo je krv moja koja se za vas prolijeva.“ U Kristovoj žrtvi muškarac daje svoj život za ženu. To znači — i ovo je ključna točka koju moramo ozbiljno uzeti u obzir ako želimo razumjeti zašto žene ne mogu primiti sveti red — da žene, daleko od toga da su, kako Zagano tvrdi, „isključene“ ili drugorazredni članovi Tijela Kristova, jesu Crkva u odnosu na Krista, svoju Glavu.
Sv. Edith Stein, velika njemačka filozofkinja i mučenica, koja je mnogo pisala o ulozi žena u društvu i Crkvi, rekla je: „Žena… je pozvana utjeloviti u svom najvišem i najčišćem razvoju samu bit Crkve — biti njezin simbol.“ Ako muškarci u svetom redu predstavljaju Krista njegovu narodu, onda je sakramentalna narav muškog spola u odnosu na ono žensko, kao što je Krist, muški Spasitelj, u odnosu na ono što je žensko — naime, na Božji narod. Treba primijetiti da se Crkva naziva Zaručnicom Kristovom, a još od Otaca Crkve ona se naziva mater ecclesia — majka Crkva — koja rađa novu djecu Božju u krilu krstionice, kako je sv. Ciprijan slavno rekao u djelu O jedinstvu Katoličke Crkve: „Ne možeš imati Boga za Oca, ako nemaš Crkvu za Majku.“
Imajući na umu da je Euharistija bračno uređen prinos Kristove žrtve, koji prinose oni koji su po ređenju postavljeni in persona Christi Capitis — žrtva Zaručnika za svoju Zaručnicu — postavlja se pitanje: kako su onda đakoni ikone Krista na strani Krista Zaručnika? Lumen Gentium, kada ponovno uspostavlja trajni đakonat, uči:
Na nižem stupnju hijerarhije stoje đakoni, na koje se polažu ruke „ne za svećeništvo, nego za službu“. Ojačani sakramentalnom milošću, u zajedništvu s biskupom i njegovim svećeničkim zborom, oni služe u đakonatu liturgije, riječi i ljubavi prema Božjem narodu. (LG 29)
Ovdje vidimo da je đakonat dio sakramenta svetog reda i da su đakoni smješteni unutar hijerarhije. Crkvena hijerarhija, sastavljena od biskupa, svećenika i đakona, sva zajedno predstavlja Krista Crkvi. To je zapravo važno naglasiti, jer je hijerarhija u odnosu na Crkvu kao Zaručnicu. Đakoni su u zajedništvu s biskupom i njegovim svećenicima u služenju Crkvi. Didascalia opisuje ulogu đakona:
Jer mi smo nasljedovatelji Njega i zauzimamo mjesto Kristovo. A opet, u Evanđelju ćete naći zapisano kako se naš Gospodin opasao platnenim ubrusom oko bokova, ulio vodu u posudu, dok smo mi ležali (za stolom), i prišao te nam svima oprao noge i obrisao ih ubrusom [Iv 13,4-5]. Ovo je učinio kako bi nam pokazao primjer ljubavi i bratstva, da i mi činimo jednako jedni drugima [usp. Iv 13,14-15]. Ako je, dakle, naš Gospodin tako činio, hoćete li vi, o đakoni, oklijevati isto činiti za one koji su bolesni i nemoćni, vi koji ste radnici istine i nosite lik Kristov?
Bez obzira na to je li đakon po ređenju oblikovan in persona Christi Capitis, jasno je da njegova služba nije odvojena od osobe Krista svećenika, nego je intimno povezana sa službom koju Krist Zaručnik pruža svome narodu. Moglo bi se reći da je „jedinstvo redova“ vezano uz jedinstvo osobe Krista: Krist svećenik i Krist sluga ujedinjeni su u onome što Krist jest za svoj narod. Ako je to istina, ređenje žena za đakonat stvara sakramentalnu nedosljednost — jer, kako smo pokazali, Savez otkupljenja je bračno uređen. Žene su na strani Crkve prema Kristu, a ne na strani Krista, muškog Zaručnika, prema svojoj Crkvi.
Komentirajući razliku između služenja laika i sakramentalne naravi đakona, dokument MTK-a navodi:
Presudni bi čimbenik bio ono što đakon jest, a ne ono što čini: djelovanje đakona ostvaruje posebnu prisutnost Krista Glave i Sluge, koja je svojstvena sakramentalnoj milosti, oblikovanosti s Njim… Gledište vjere i sakramentalna stvarnost đakonata omogućili bi otkrivanje i potvrđivanje njegove posebnosti ne u odnosu na njegove funkcije, nego u odnosu na njegovu teološku narav i reprezentativnu simboliku.
Najčešća pogreška koju gotovo sve feminističke teologinje čine jest mišljenje da žene nikada neće biti jednake muškarcima dok ne budu stajale u svetištu uz svećenike — kao da je svetište veliko izjednačavajuće mjesto. Ali, kako je ovdje pokazano, dostojanstvo žena već je zajamčeno u tome što one predstavljaju Zaručničku Crkvu prema Kristu. I, iskreno, danas su ženama otvorene mnoge službe, a u raznim ulogama žene imaju znatnu vlast u Crkvi, neke čak zauzimaju položaj dijecezanskog kancelara ili vode pojedine vatikanske odjele, kao što s. Simona Brambilla vodi Dikasterij za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života.
Može li, ipak, Crkva ponovno uvesti đakonice? Odgovor je: da, ali to bi bilo postavljanje u priznatu formalnu službu posvećivanja žena za službu potpuno odvojenu od muškog ređenja za đakonat unutar sakramenta svetog reda. No, s obzirom na brojne putove služenja koji su danas otvoreni ženama, postavlja se pitanje postoji li uopće potreba za takvom formalnom ženskom službom. U svakom slučaju, kako navodi kanon 1024: „Samo kršteni muškarac valjano prima sveti red.“
Izvor
