Smrt njegova prethodnika Benedikta XVI., krajem 2022., bila je za papu Franju poput katéchona, onoga što ga je sprječavalo da se potpuno otkrije.
Dokaz za to imamo u dekretima koje je papa Franjo donio posljednjih mjeseci.
Najnovija je objava imenovanja dvadeset jednog novog kardinala, od kojih osamnaest ima pravo glasovanja u konklavi. Na popisu se ne pojavljuju ni pariški ni milanski nadbiskup, unatoč tome što je potonji na dužnosti već šest godina. Ali prije svega mnoge je komentatore događanja u Vatikanu začudilo što na listi nema mons. Svjatoslava Ševčuka, velikog nadbiskupa Grkokatoličke crkve u Ukrajini. Većina smatra da je razlog neimenovanja činjenica da je otvoreno govorio o onome što je smatrao pogrešnim u Franjinom ponašanju za vrijeme ruske agresije na Ukrajinu.
Dvojica isusovaca pojavljuju se na popisu, hongkonški biskup Stephen Chow Sau-Yan – njegovo imenovanje dolazi u vremenu kada je službeni Peking nanio papi veliko poniženje s postavljanjem dvojice biskupa bez prethodnog pristanka Rima – i nadbiskup Córdobe, Ángel Sixto Rossi, vjerni sljedbenik Jorgea Maria Bergoglia od godina kada je papa Franjo bio provincijal Argentinske pokrajine Družbe Isusove, i od tada je Bergoglio ostao u žestokom sukobu s većinom svoje argentinske subraće.
Zatim imamo nadbiskupa Jube u Južnom Sudanu, mons. Stephena Ameyua Martina Mulla, koji je 2019. godine fizički napadnut nakon što je postavljen na čelo nadbiskupije od strane protivnika iz drugog plemena, koje ga je također optužilo za nemoralne radnje.
I opet treba obratiti pozornost na dva imenovanja koja su suprotnost konzervativnom episkopatu u njihovim zemljama. Prvo imenovanje odnosi se na južnoafričkog prelata Stephena Brislina, nadbiskupa Cape Towna, bijelca koji podržava Sinodalni put; i poljskog prelata Grzegorza Rysa, nadbiskupa Lodza – iz te biskupije dolazi i kardinal Konrad Krajewski, bliski suradnik pape Franje. Mons. Rys jedan je od rijetkih liberalnih biskupa unutar poljskog episkopata. Zanimljivo je spomenuti da nadbiskup Krakowa još uvijek nije kardinal.
Ali najupečatljivije imenovanje nije ono Argentinca Victora Manuela Fernándeza za kardinala, što se smatra samo po sebi razumljivim, već njegovo imenovanje za prefekta Dikasterija za nauk vjere. Ovdje je zapravo Franjo učinio ono što se nikada ne bi usudio učiniti dok je Joseph Ratzinger bio živ. Odnosno, imenovanje na ključnu ulogu osobe koja je suprotnost Benediktu XVI.
Dovoljno je reći da je njegov pretposljednji prethodnik na istoj dužnosti, kardinal Gerhard L. Müller, godinama prije optuživao Fernándeza za ni više ni manje nego za krivovjerje, zbog nekoherentnih teza koje je podržavao. No papa Franjo nije bio ni najmanje uzrujan. On je doduše imenovao na dužnost prefekta Kongregacije za nauk vjere najprije Müllera, a zatim Luisa Francisca Ladaria Ferreru, obojicu besprijekorna pravovjerja, ali za njega je to bila samo počast Benediktu XVI. dok je još bio živ. Ono što su oni govorili i činili nije mu bilo važno, čak je, ponekad, i očito proturječio njihovim odlukama, kao što je, primjerice, Ladarijin veto na blagoslov homoseksualnih parova. Pisac iza ključnih dokumenata njegova pontifikata, „Evangelii gaudium” ili „Amoris laetitia” bio je Fernández, čak se može primijetiti da je uzimao ulomke iz svojih radova za enciklike.
A sada je na njemu, Fernándezu, da učini “nešto sasvim drugačije” u odnosu na svoje prethodnike, prema neobičnom pismu kojim je papa popratio svoje imenovanje. Argentinac treba završiti s „vremenima kada, umjesto da se promiče teološko znanje, traga za mogućim doktrinarnim pogreškama“, kako bi se dopustilo Duhu Svetom da dovede do “harmonije” najrazličitijih tokova misli, „učinkovitije od bilo kojeg mehanizma kontrole”. Ukratko, da donese trijumf onog relativizma kojem je Ratzinger kao teolog i papa bio neprijatelj broj jedan.
Ostala značajna imenovanja prate imena delegata nadolazeće Sinode o sinodalnosti. Među biskupima koje biraju biskupske konferencije vrijedni su pažnje petorica prelata iz Sjedinjenih Američkih Država, svi konzervativni po karakteru, potez koji je Franjo ipak ispravio dodavši među svoje izabranike kardinale koji su mu mnogo bliži: Blaisea Cupicha, Wiltona Gregoryja, Roberta McElroya, Josepha Tobina i Seana O’Malleya, plus nadbiskupa Paula Etiennea i jezuitskog aktivistu Jamesa Martina, ovaj potonji je trubadur novog homoseksualnog morala i veliki saveznik kardinala Jeana Claudea Hollericha, generalnog relatora Sinode o sinodalnosti.
Među “svjedocima” bez prava glasa na Sinodi o sindalnosti papa Franjo je također uključio Lucu Casarinija, protuglobalističkog aktivista kojeg je više puta hvalio kao heroja pomoći migrantima na Mediteranu, posljednji put na Angelusu u nedjelju 9. srpnja. No, osim odabranih, u vijestima su i oni koje je Franjo isključio iz sudjelovanja na Sinodi, uključujući nositelje svih vatikanskih institucija koji se bave kanonskim pravom.
Prvi od isključenih je kardinal Dominique Mamberti, prefekt vrhovnog suda Apostolske signature i donedavno, po statutu, predsjednik suda Države grada Vatikana, zajedno s još dva kardinala člana vrhovnog suda Apostolske signature, svi pravnici dokazane stručnosti. Ali u proljeće ove godine Franjo je proglasio novi temeljni zakon države Vatikana i potpuno promijenio kriterije za imenovanje članova suda Države grada Vatikana, pridržavši pravo da bira svakog pojedinog člana.
A tko su četiri kardinala koje je imenovao? Kao predsjednik suda imenovao je Amerikanca Kevina J. Farrella, a kao članove Talijane Mattea Zuppija, Augusta Lojodicea i Maura Gambettija. Nitko od njih nema ni najmanjeg pravnog znanja. Gambetti se, primjerice, nedavno istaknuo senzacionalnim fijaskom pretenciozne predstave s pjevačima i tridesetak nobelovaca dovedenih sa svih strana svijeta u ime bratstva, na praznom Trgu svetog Petra.
Među stručnjacima za kanonsko pravo zakon, koji je proglasio papa, odmah je postao meta oštrih kritika. No, poznato je da Franjo nema ni najmanjeg poštovanja prema vladavini prava, s obzirom na to kako je dosad postupao, primjerice, u suđenju koje se u Vatikanu vodi oko kupnje nekretnina u Londonu. Ili kako je kardinala Giovannija Angela Becciua dao staviti na stup javnog srama, mnogo prije nego što mu je propisno suđeno, a da nije rekao ni zašto.
Vraćajući se na imenovanje Fernándeza, treba dodati da je argentinski nadbiskup odmah po prihvaćanju funkcije izjavio da nije sposoban baviti se slučajevima seksualnog zlostavljanja koji su među glavnim zadaćama Dikasterija koji mu je povjeren, te da je na to skrenuo pozornost papi. Bit će, prema medijskim navodima, navodno oslobođen od posla da se bavi takvim slučajevima, prepuštajući taj zadatak stručnjacima Dikasterija.
Ne samo to; Fernández je također priznao da je postupio s propustom, vjerojatno zbog nedostatka znanja, u rješavanju slučaja zlostavljanja kao biskup nadbiskupije La Plata. Ali nije li papa Franjo više puta izjavio da je kleričko zlostavljanje maloljetnika važno pitanje za Crkvu? Pa zašto to povjeriti na odgovornost nekome nesposobnom?
Činjenica je da je na najtrnovitijem i još uvijek neriješenom slučaju, onom isusovca Marka Ivana Rupnika, sam Franjo postavio zaštitni paravan, prvo u roku od nekoliko sati opozvavši ekskomunikaciju koju je Dikasterij za nauk vjere nametnula isusovcu, a zatim je isti Dikasterij odložio naknadno suđenje putem zastare.
Tada je na Družbu Isusovu palo da otvori novu istragu protiv Rupnika, potkrijepljenu brojnim novim optužbama, koje su ocijenjene vjerodostojnima nakon prvog ispitivanja. Ali isusovac je uspio izbjeći ovu istragu sve dok nije bio isključen iz Družbe Isusove i tako se našao još slobodniji nego prije, čekajući da bude inkardiniran u biskupiju prijateljskog biskupa, i još uvijek ostane pod papinim štitom.
Ovo je jedna od odluka u postupanju Crkve koja otkriva kako Crkva djeluje posljednjih mjeseci pod Franjinom vladavinom.
Na primjer, stvaranje povjerenstva za nove mučenike, katolike i pripadnike drugih kršćanskih vjeroispovijesti, koje je papa praktički predao već sveprisutnoj – u Vatikanu – zajednici Svetog Egidija, s osnivačem Andreom Riccardijem kao potpredsjednikom i tajnikom Marcom Gnavijem, župnikom bazilike sv. Marije, a među članovima povjerenstva su Angelo Romano, rektor bazilike sv. Bartolomeja na otoku, epicentra novoosnovane komisije, i profesor Gianni La Bella, svi su oni članovi zajednice Svetog Egidija.
Ili nepredviđeno imenovanje za rektora glavnog rimskog papinskog sjemeništa i pomoćnog rimskog biskupa Michelea Di Tolvea, donedavnog župnika u Rhou, a prije toga, od 2014. do 2020. rektora glavnog nadbiskupskog sjemeništa u Milanu.
Zanimljivo, Di Tolveove upravljanjem sjemeništem opisano je kao sve samo ne briljantno. Tijekom njegova rektorovanja u Ambrozijanskoj nadbiskupiji opao je broj sjemeništaraca, a njegove metode upravljanja bile su oštro kritizirane. Znanstveno statističko istraživanje budućnosti milanskog klera proizvelo je katastrofalna predviđanja.
Ipak, papa Franjo ga je želio u Rimu kao rektora i biskupa. I objasnio je zašto je to želio 25. ožujka, u audijenciji u Vatikanu s vjernicima župa Rho. Ovim riječima papa je to opisao:
„Pozdravljam vašeg župnika, kojega poznajem dugi niz godina i kojemu zahvaljujem na riječima. Upoznao sam ga nedugo nakon što sam postao kardinal; otišao sam posjetiti svoju rođakinju i ona mi je pričala o izuzetnom kapelanu kojeg tamo imaju: ‘Vidi kako taj svećenik radi! Stvarno? Pusti me da ga upoznam, ali nemoj mu reći da sam kardinal. Ne, neću mu reći’. Skinuo sam (biskupski) prsten i otišli smo u oratorij, a on je tamo išao od jednog do drugog mjesta i kretao se poput plesača među vjernicima. Tako sam ga upoznao. I takav je ostao cijeli život: onaj koji se zna kretati, koji ne čeka da ga ovce dođu potražiti. I kao rektor Bogoslovije učinio je mnogo dobra, za mlade koji se spremaju za svećeništvo, puno dobra, i zato mu želim svjedočiti i zahvaliti mu pred svima za ono što on radi: hvala TI, hvala!”.
U Milanu nitko nije plakao zbog Di Tolveova odlaska u Rim, ali treba isto tako napomenuti da se mnoga Franjina imenovanja, tj. premještaji, obavljaju na sličan način.
