Jučer je Papa Franjo primio Anglikanskog primata, nadbiskupa iz Canterbury- a Justin Welby-a kako bi još jednom dokazao koliko je Crkvi stalo do ekumenskog zajedništva. Jedno, pomalo provokativno pitanje jest zašto se ova farsa s anglikancima nastavlja kada se zna da crkveno jedinstvo, s iznimkom Pravoslavne crkve, nema nikakve mogućnosti? O razmimoilaženju u dogmama i doktrini da ne govorimo, same činjenica da Anglikanska crkva otvoreno zaređuje ne samo žene nego i homoseksualce koji otvoreno žive sa svojim partnerima bi trebala biti dovoljna da ova ekumenska šarada prestane. Da budemo fer, i papa Ivan Pavao II i Benedikt XVI su govorili da se prepreke ka jedinstvu s Anglikankom crkvom samo gomilaju, ali s druge strane, različite komisije još uvijek postoje i sad su se, kako smo vidjeli, dva crkvena poglavara sastala kao da baš i nema neke veće razlika u njihovim vjerovanjima. Papa Franjo sigurno nije pokušavao obratit svojeg gosta na način svojeg imenjaka Svetog Franje, koji je to kanio učiniti sa sultanom.
U Anglikanskoj crkvi su danas homoseksualni biskupi sasvim normalna pojava, a već je tisuće žena zaređeno za svećenice. Oni neće samo odjedanput nestati ako, dao Bog, papa Franjo i biskup Welby i dođu do nekakvog dogovora o konkretnoj suradnji u budućnosti. Ne, anglikanci jednostavno čekaju, misleći da će kad tad doći vrijeme da se Katolička crkva promijeni. Anglikanci su na primjer utrli put narodnom jeziku u liturgiji i Katolička crkva je s vremenom slijedila ovaj primjer. Ali ovo što se danas događa s Anglikanskom crkvom je sasvim van pameti, barem što se tiče učenja naše Crkve, pa vjera u nekakvo buduće jedinstvo postaje čista fantazija.
