Naslovnica Papa Franjo Apostolsko pismo „Desiderio desideravi“ predstavlja priznanje neuspjeha

Apostolsko pismo „Desiderio desideravi“ predstavlja priznanje neuspjeha

„Ne vidim kako je moguće reći da se priznaje valjanost Koncila — iako me čudi da bi katolik mogao razmišljati da to ne učini — a da u isto vrijeme ne prihvaća liturgijske reforme nastale iz apostolske konstitucije „Sacrosanctum Concilium“ („Desiderio desideravi“, br. 31).

Tako piše papa Franjo u svom apostolskom pismu „Desiderio desideravi“, objavljenom na svetkovinu sv. Petra i Pavla, koje djeluje kao još jedan pokazatelj da je velikodušna i usmjerena prema budućnosti vizija Benedikta XVI. zamijenjena škrtim i izoliranim neznanjem koje se maskira u „slušanje, dijalog i sudjelovanje“. Zanimljivo da je istog dana kada je ponovno potvrdio Motu proprijo „Traditionis custodes“, papa rekao ovo u svojoj jutarnjoj homiliji:

Sinoda koju sada slavimo poziva nas da postanemo Crkva koja ustaje, ona koja nije okrenuta samoj sebi, već sposobna ići naprijed, ostavljajući za sobom vlastite zatvore i krećući u susret svijetu, koja s hrabrošću otvora vrata… Crkva bez lanaca i zidova, u kojoj se svatko može osjećati dobrodošlo i ugošćen, u kojoj se sluša, dijalogizira i sudjeluje njegujući autoritet Duha Svetoga. Crkva koja je slobodna i ponizna, koja „ustaje” i koja se ne boji izazova sadašnjeg vremena. Crkva koja se ne zadržava u svojim zidovima, već je vođena entuzijazmom za propovijedanje evanđelja i željom da se susretne i prihvati svakoga. Ne zaboravimo riječ svakoga! Idite na raskršće i dovedite sve, slijepe, gluhe, hrome, bolesne, pravedne i grješne: sve! Ova Gospodinova riječ treba i dalje odzvanjati u našim srcima i mislima jer u Crkvi ima mjesta za svakoga. Mnogo puta postajemo Crkva otvorenih vrata, ali samo za osudu ljudi. Jučer mi je jedan od vas rekao: „Nije vrijeme za ispraćaj Crkve, vrijeme je za dobrodošlicu“. Idite na raskršća. Dovedite svakoga! „Ali oni su grešnici…” – Svakoga! (Homilija papa Franje na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2022.)

Da, „Crkva za svakoga“… osim za one koji vole tradicionalni rimski obred. Jer sasvim je jasno da Franjo ne razumije zašto njegujemo i želimo usus antiquior; što je još gore, ne mari niti pokušava razumjeti. On je potpuno nezainteresiran. Svi mi smo samo „rigidni“ i „retrogradni ideolozi“… eto, svi već znamo tu priču. Napad na tradicionalne vjernike će se nastaviti! I na kraju svog pisma Franjo prilično ironično piše: „Ostavimo polemike po strani da zajedno slušamo što Duh govori Crkvi. Čuvajmo svoje zajedništvo. Budimo i dalje zapanjeni ljepotom liturgije“ („Desiderio desideravi“, br. 65). Od pape koji je s guštom ponovno pokrenuo liturgijske ratove, ovo je duboko uvredljivo.

Ali ove stalne uvrede i nedostatak „dijaloga“ imaju druge ozbiljne posljedice u pogledu papinog razumijevanja Drugog vatikanskog koncila. Kao što vidimo u „Desiderio desideravi“ (br. 31), čini se da papa stvara dojam da su postkoncilske liturgijske reforme apsolutno identične s namjerama koncilskih otaca, a time i sa samim Koncilom. Pokušava sve nas uvjeriti da je tako.

Činjenice moraju biti iznesene vrlo jasno jer Concilium Vaticanum Secundum nije Consilium ad exsequendam. Postoji jasna i potpuno legitimna razlika između Drugog vatikanskog sabora i reformi koje se provode u njegovo ime. Dovođenje u pitanje rada Koncila, ili njegovo podvrgavanje detaljnoj kritičkoj procjeni, ni na koji način nije „odricanje“ ili „neprihvaćanje“ Drugog vatikanskog koncila. Inače, kamo to onda dovodi Franjine prethodnike?

Činjenica je da su odluke Koncila gurnute u stranu. Na primjer, bilo je rečeno da jezik latinskog obreda treba ostati latinski, premda će se narodnom jeziku dati odgovarajući okvir. Danas bismo se mogli zapitati: „Postoji li uopće latinski obred? […] Novi Misal objavljen je kao knjiga koju su sastavili profesori, a ne faza u stalnom procesu rasta. Tako nešto se nikad prije nije dogodilo. To je apsolutno protivno zakonima liturgijskog rasta i rezultiralo je besmislenim shvaćanjem da su Tridentski koncil i Pio V. „stvorili” Misal prije četiri stotine godina. Katolička liturgija je tako svedena na razinu pukog proizvoda modernog doba. Ovaj gubitak perspektive je stvarno uznemirujući“. (Joseph Ratzinger, „Slavlje vjere: Ogledi o teologiji liturgije“, [Ignatius Press, 1986.], str. 84; 86)

Problem novog misala leži u napuštanju povijesnog procesa koji je uvijek bio neprekinut, prije i poslije sv. Pija V., te u stvaranju potpuno nove knjige… Sa sigurnošću mogu reći, na temelju mog poznavanja koncilske rasprave i moje ponovno čitanje govora koncilskih otaca, da to ne odgovara namjerama Drugog vatikanskog koncila“. (Pismo Josepha Ratzingera Wolfgangu Waldsteinu, 1976: citirano s „Motu proprijem Summorum Pontificum”, Una Voce Korrespondenz 38/3 [2008.], str. 201–214)

Svatko tko se danas zalaže za nastavak postojanja [tradicionalne] liturgije ili sudjeluje u njoj, tretira se kao gubavac; sva tolerancija prestaje kod ovog pitanja. Nikada u povijesti nije bilo ništa slično; čineći to, preziremo i zabranjujemo cijelu prošlost Crkve. Kako joj onda možemo vjerovati ako stvari stoje tako?“ (Joseph Ratzinger, Bog i svijet [Ignatius Press, 2002.], str. 416)

Budući da čovjek kojeg je kardinal Robert Sarah opisao kao „liturgijskog papu“ nije ni spomenut u „Desiderio desideravi“, pa nažalost, mislim da svi znamo gdje ovo stavlja Ratzingerova djela – barem dok, ako Bog da, ne dođu sretnija vremena. Međutim, s obzirom na trenutno aktualan protu-ratzingerovski stav u Rimu, zanimljivost da je nitko drugi do Romano Guardini, čiji je „Duh liturgije“ nadahnuo Ratzingera za pisanje vlastitog „Duha liturgije“, citiran četiri puta u „Desiderio desideravi“ (br. 34 [dva puta] , br. 44 i br. 50). A kakvo je tek mišljenje Guardini imao o liturgijskim reformama prije svoje smrti 1968. godine? Smatrao je reforme propalima. Pa tko smo mi da se ne slažemo s jednim od otaca liturgijskog pokreta?

Ipak, više nego možda bilo što drugo, „Desiderio desideravi“ snažno je priznanje neuspjeha liturgijskih reformi nakon Drugog vatikanskog koncila. Ako je obred reformiran za „suvremenog čovjeka“, postavši pristupačniji i razumljiviji, lišen svih nepotrebnih simbola i ponavljanja, zaodjenut u potpunosti u narodne jezike i pjesme, kako da to nije rezultirao time da kršćanski vjernici budu „temeljito prožeti duhom i snagom liturgije“? Nisu li onda postkoncilske liturgijske reforme zapravo bile gubitak vremena? Sam Papa čak aludira na ovaj neuspjeh: „Stoga je temeljno pitanje sljedeće: kako povratiti sposobnost da potpuno oživimo liturgiju? To je bio cilj koncilske reforme“ („Desiderio desideravi“, br. 27). Ako Novus Ordo nije ispunio ovaj cilj više od pedeset godina kasnije, hoće li to ikada uspjeti?

Naravno, kao što smo vidjeli u gornjem dijelu teksta, neuspjeh postkoncilskih reformi sada je zabranjena tema u Rimu – samo postavljanje takve teze se tretirao kao „neprihvaćanje“ Koncila. I sama „reforma reforme“ je isto tako nepoželjna tema… Pa, kako je i sam Bugnini jednom pitao: „Quo vadis, Liturgia?“ (Notitiae, br. 2, veljača 1965.)

Matthew Hazell

Izvor