„Imate li apostolski mandat?“ (Habetis mandatum apostolicum?). Ovom tradicionalnom formulom, koja služi za provjeru imaju li kandidati papinsko odobrenje, 1. srpnja u Écôneu započeo je obred biskupskog ređenja. Jedan je svećenik odgovorio čitanjem kratkog teksta – lišenog kanonske pravne vrijednosti – koji je sastavio otac Davide Pagliarani, vrhovni poglavar Svećeničkog bratstva svetog Pija X. (SSPX):
„Crkvene vlasti očituju stav koji je protivan vjeri te djeluju protiv svete Predaje i trajnog Učiteljstva Crkve; stoga vjerujemo da je potrebno pristupiti posvećenju biskupa koji će biti potpuno vjerni Predaji te da imamo najtežu dužnost prenijeti milost biskupske službe na ove svećenike.“
Klečeći pred glavnim posvetiteljem, biskupom Alfonsom de Galarretom, četvorica novih biskupa potom su jedan po jedan položila prisegu koja, prema Pontificale Romanum, započinje ovim riječima:
„Ja… od sada i zauvijek bit ću vjeran i poslušan blaženom apostolu Petru, Svetoj rimskoj Crkvi, Svetom Ocu papi Lavu XIV. i njegovim zakonito određenim nasljednicima…“
Povijest se ponavlja, premda u drukčijim okolnostima. Dana 30. lipnja 1988. u Écôneu u Švicarskoj nadbiskup Marcel Lefebvre posvetio je četvoricu biskupa bez papinskog mandata. Trideset i osam godina poslije, 1. srpnja 2026., dvojica tada posvećenih biskupa – biskup Bernard Fellay i biskup Alfonso de Galarreta – zauzvrat su podijelila biskupsko ređenje četvorici svećenika Svećeničkog bratstva svetog Pija X.: Pascalu Schreiberu (Švicarska), Michaelu Goldadeu (Sjedinjene Američke Države), Michelu Poinsinetu de Sivryju (Francuska) i Marcu Hanappieru (Francuska), ponovno djelujući protiv volje rimskog prvosvećenika.
Papin apel i odgovor SSPX-a
Uoči današnjih posvećenja, 29. lipnja, papa Lav XIV. uputio je iskren apel vrhovnom poglavaru Bratstva, ocu Davideu Pagliaraniju, moleći ga da odustane od posvećenja.
„Pomno razmotrite duhovno dobro vjernika“, napisao je Papa, „jer bi ih raskolnički čin koji namjeravate počiniti lišio zakonitog, a u nekim slučajevima čak i valjanog primanja sakramenata koje ljube i traže radi svoga posvećenja.“
U završnom dijelu pisma Papa je izrazio spremnost Svete Stolice da krene putem „dijaloga i razumijevanja koji Duh Sveti može učiniti mogućim i plodonosnim“. Dodao je:
„Molim za vas, jer razdiranje Kristove bešavne haljine grijeh je krajnje težine. Neka Gospodin prosvijetli vaše savjesti i probudi vaša srca. Autoritetom koji sam primio od Krista, sa srcem ispunjenim tugom, ali još uvijek nadom, osjećam svojom dužnošću zamoliti vas da odustanete od svoje nakane te ove nakane povjeravam Bezgrješnom Srcu Marijinu, Majci Dobroga Savjeta.“
Nekoliko sati poslije otac Davide Pagliarani odgovorio je papi Lavu XIV. porukom napisanom u tonu punom poštovanja, ali jednako iskrenom, ponovno potvrđujući da se Svećeničko bratstvo svetog Pija X. ne namjerava odvojiti od Crkve, nego joj želi služiti u, po njegovu sudu, izvanrednoj situaciji. Vrhovni poglavar Bratstva ne smatra ta posvećenja raskolničkim činom, nego tvrdi da im je cilj „zakrpati Kristovu haljinu“ rastrganu krizom unutar Crkve.
Otac Pagliarani zatim je pozvao Papu da si uzme potrebno vrijeme za razlučivanje, podsjećajući da je Bratstvo već 1988. bilo optuženo za raskol, što ipak nije spriječilo kasniji dijalog sa Svetom Stolicom. Pismo završava pozivom na „očinsko srce sveopćega pastira“ Lava XIV., uz uvjerenje da će se „jednoga dana sve poteškoće između Svete Stolice i Bratstva razriješiti“.
Papa nije mogao izbjeći svoju dužnost podsjetiti posvetitelje na težinu njihova čina. Međutim, bilo je jednako predvidljivo da će Svećeničko bratstvo svetog Pija X. potvrditi odluku koja je u potpunosti dosljedna izboru njegova utemeljitelja. Posvećenja iz 2026. duboko su ukorijenjena u događajima iz 1988. i mogu se razumjeti jedino ako se rekonstruira povijest koja im je prethodila.
Kronos i kairos
Stari su Grci razlikovali kronos i kairos. Kronos je kvantitativno vrijeme – mjerljiv slijed kronoloških događaja. Kairos, naprotiv, označava kvalitativno vrijeme: odlučujući trenutak, povoljnu priliku u kojoj neka odluka trajno mijenja tijek događaja. Crkveni oci i srednjovjekovni teolozi prihvatili su tu razliku i dali joj nadnaravno značenje. Kronos je vrijeme u kojem čovjek živi i djeluje; kairos je trenutak u kojem Bog stavlja čovjeka pred izazov, suočavajući ga s odlukom koja će oblikovati njegovu budućnost, ovisno o tome hoće li surađivati s milošću ili je odbaciti.
Za nadbiskupa Marcela Lefebvrea njegov osobni kairos nastupio je tijekom noći između 5. i 6. svibnja 1988. Tada je sazrela odluka koja će trajno obilježiti njegov život i povijest Svećeničkog bratstva svetog Pija X.: povući potpis koji je samo nekoliko sati prije stavio na protokol sporazuma sa Svetom Stolicom te, unatoč svemu, nastaviti s biskupskim posvećenjima bez papinskog mandata.
Da bi se razumjela ta odluka, koja je predstavljala povijesnu prekretnicu, potrebno je vratiti se nekoliko mjeseci unatrag. U studenome 1987. papa Ivan Pavao II. poslao je kardinala Édouarda Gagnona u Écône kao apostolskog vizitatora. Pohod je zaključen izvješćem od približno trideset stranica, predanim Papi u siječnju 1988., u kojem je kanadski kardinal dao u osnovi pozitivnu ocjenu stanja Bratstva te predložio kanonsko rješenje koje bi olakšalo potpuno pomirenje s Rimom.
U međuvremenu je nadbiskup Lefebvre javno objavio svoju namjeru da najkasnije do 30. lipnja 1988. posveti najmanje trojicu biskupa, čak i bez papinskog odobrenja. Ivan Pavao II. nije odustao od puta dijaloga. Dana 12. i 15. travnja 1988. organizirani su susreti predstavnika Svete Stolice i Bratstva, na kojima su sudjelovali teolozi i kanonisti s obje strane. Povoljan ishod tih razgovora otvorio je put novom sastanku 5. svibnja između kardinala Josepha Ratzingera, tadašnjeg pročelnika Kongregacije za nauk vjere, i nadbiskupa Lefebvrea.
Protokol iz 1988. i točka bez povratka
Susret je završen potpisivanjem protokola sporazuma koji je ostao upamćen kao jedan od najvažnijih dokumenata novije crkvene povijesti. U prvom, doktrinarnom dijelu, nadbiskup Lefebvre je, u svoje ime i u ime Bratstva, izjavio svoju odanost Katoličkoj Crkvi i rimskom prvosvećeniku. Prihvatio je nauk sadržan u 25. broju dogmatske konstitucije Lumen gentium o crkvenom Učiteljstvu i pristanku koji mu se duguje. Obvezao se njegovati stav proučavanja i dijaloga sa Svetom Stolicom, izbjegavajući polemike oko spornih točaka Drugoga vatikanskog sabora i kasnijih reformi. Priznao je valjanost mise i sakramenata slavljenih prema liturgijskim knjigama koje su proglasili Pavao VI. i Ivan Pavao II. Naposljetku, obećao je poštovati opću disciplinu Crkve, uz očuvanje posebne kanonske discipline koja bi bila dodijeljena Bratstvu.
Zauzvrat je Sveta Stolica ponudila dalekosežno kanonsko rješenje. Bratstvo bi bilo ustanovljeno kao Družba apostolskog života papinskoga prava, sa znatnom autonomijom u odnosu na dijecezanske biskupe u pitanjima bogoslužja, formacije i apostolata. Bilo bi mu priznato pravo da nastavi koristiti liturgijske knjige iz 1962. godine. Osnovalo bi se mješovito povjerenstvo, sastavljeno od predstavnika Svete Stolice i Bratstva, radi rješavanja mogućih sporova. Nadalje, protokol je predviđao ukidanje kazne suspensio a divinis izrečene nadbiskupu Lefebvreu, ozakonjenje čina poduzetih bez potrebnih ovlasti te pravno priznanje kuća i djela Bratstva. Ono što je bilo od presudne važnosti jest da je protokol priznavao prikladnost uzdignuća jednoga člana Bratstva u biskupsku službu, izabranoga s popisa od trojice kandidata koje bi predložio nadbiskup Lefebvre. Pitanje osiguravanja biskupa – glavna briga utemeljitelja – činilo se napokon riješenim. Cjeloviti tekst sporazuma objavili su sljedećih dana Bilten Svete Stolice, dnevni list Présent i samo Svećeničko bratstvo svetog Pija X.
Manje od dvadeset i četiri sata nakon potpisivanja sve se promijenilo. Dana 6. svibnja nadbiskup Lefebvre uputio je kardinalu Ratzingeru pismo u kojem je izjavio da primljena jamstva ne smatra dostatnima. Zahtijevao je da se posvećenje budućega biskupa odredi za 30. lipnja te dodao da će se, ne dobije li pozitivan odgovor, smatrati moralno obveznim sam pristupiti biskupskim posvećenjima.
Što se zapravo dogodilo tijekom te neprospavane noći između četvrtka, 5. svibnja, i petka, 6. svibnja, koju je nadbiskup Lefebvre proveo u prioratu Bratstva u Albanu, u Ulici Trilussa, zajedno s nekolicinom svojih najbližih suradnika? Ono što je sigurno jest da je odluka donesena 6. svibnja 1988. označila točku bez povratka. Od toga trenutka dijalog se postupno pretvorio u utrku s vremenom.
Posljednji susret održan je 24. svibnja, kada je kardinal Ratzinger, u ime Ivana Pavla II., iznio mogućnost da se imenovanje biskupa pomakne na 15. kolovoza, pod uvjetom da se obnovi ozračje povjerenja i pomirenja sa Svetom Stolicom na temelju već potpisanog protokola. Nadbiskup Lefebvre u pismu od 2. lipnja odbacio je taj prijedlog, ustrajući na datumu 30. lipnja i na imenovanju trojice biskupa kako bi se zajamčili život i djelovanje Bratstva. U posljednjem pismu od 9. lipnja Ivan Pavao II. usrdno je molio nadbiskupa Lefebvrea da razmisli o težini posljedica čina koji se spremao počiniti te ga je pozvao da se „u poniznosti vrati punoj poslušnosti Kristovu Namjesniku“.
Dana 30. lipnja 1988., uz sudjelovanje biskupa Antônia de Castra Mayera, nadbiskup Marcel Lefebvre posvetio je četvoricu biskupa bez papinskog mandata: Bernarda Fellaya, Bernarda Tissiera de Malleraisa, Richarda Williamsona i Alfonsa de Galarretu. Ivan Pavao II. odgovorio je 2. srpnja motuproprijem Ecclesia Dei adflicta, u kojem je taj čin označio „raskolničkim“ te proglasio da su i posvetitelji i novoposvećeni biskupi upali u izopćenje (latae sententiae) predviđeno kanonskim pravom.
Zaključak
Kronos je učinio svoje: od tada je prošlo trideset i osam godina. No kairos iz 1988. – trenutak u kojem je Providnost težinu jedne povijesne odluke položila u ruke nadbiskupa Lefebvrea – i dalje baca svoju sjenu na sadašnjost.
Prvi srpnja 2026. predstavlja jedan od najznačajnijih trenutaka u povijesti odnosa između Svete Stolice i Svećeničkog bratstva svetog Pija X. Ne zato što otvara posve novu krizu, nego zato što nedvojbeno pokazuje da kriza iz 1988. nikada nije bila istinski razriješena. Ona sada ulazi u novu fazu, u kojoj srž problema više nije samo pitanje zakonitosti četiriju konkretnih biskupskih posvećenja, nego trajnost temeljnoga doktrinarnog prijepora i neprekinuti nastavak biskupske loze koja je pozvana održavati se neovisno o autoritetu rimskog prvosvećenika.
