Kardinali koji su sudjelovali na drugom izvanrednom konzistoriju pape Lava XIV. izjavili su da cijene pojedine dijelove susreta, ali smatraju da je bio prekratak, nedovoljno usmjeren na hitna unutarnja pitanja Crkve te previše strogo strukturiran da bi omogućio dovoljno slobodne rasprave.
Održan u Vatikanu 26. i 27. lipnja, susret je okupio 178 članova Kardinalskog zbora iz cijeloga svijeta. Bio je to drugi takav skup koji je sazvao papa Lav nakon dvanaestogodišnje stanke tijekom pontifikata pape Franje.
Organiziran prema „sinodskom” modelu, konzistorij je sudionike podijelio u manje jezične skupine kako bi raspravljali o unaprijed određenim temama, među kojima su bile prva enciklika pape Lava Magnifica Humanitas, promicanje općega dobra te provedba Sinode o sinodalnosti 2023.–2024.
Šira globalna pitanja poput rata, siromaštva, društvene fragmentacije te sve izraženijeg osjećaja usamljenosti i gubitka smisla bila su u središtu pozornosti, dok su unutarnja pitanja Crkve uglavnom izostavljena i svedena na kratku završnu plenarnu sjednicu.
Nekoliko kardinala izjavilo je za National Catholic Register da su općenito zadovoljni susretom. „Bilo je vrlo lijepo što smo imali priliku podijeliti svoje priče”, rekao je kardinal Tarcisio Kikuchi iz Tokija. „Bilo je baš poput sinode, svojevrsni nastavak sinode.”
Kardinal Antoine Kimbanda iz Kigalija u Ruandi rekao je da je konzistorij „bio izvrstan” jer je „imao duh sinodalnosti, međusobnog slušanja i zajedničkog hoda, poput Sinode o sinodalnosti”. Dodao je da su, koliko je njemu poznato, njegovi afrički subraća kardinali „svi bili zadovoljni” susretom te da im je konzistorij omogućio bolje međusobno upoznavanje, osobito s umirovljenim kardinalima „koji imaju dulje iskustvo”. To im je, rekao je, omogućilo da „slušaju jedni druge, uče jedni od drugih i zajedno idu naprijed”.
Kardinal Jaime Spengler iz Porto Alegrea u Brazilu također je opisao konzistorij kao „istinski prostor i vrijeme zajedništva, bratstva i, ujedno, velike otvorenosti”. „Bilo je doista zadovoljstvo”, rekao je, „moći podijeliti nešto o stanju ne samo Crkve u svijetu nego i osjetiti povijesni trenutak u kojem živimo zbog ratova, polarizacije, ali i nejednakosti, koja je sablazan.”
Prema riječima kardinala Spenglera, „ne samo da je svatko mogao govoriti, nego je svatko morao govoriti”, te „nitko nije mogao reći: ‘Ta ili ona situacija nema nikakve veze sa mnom.’” Dodao je da ga je završni govor pape Lava „duboko dojmio”, nazvavši ga „izvrsnim sažetkom” onoga što se „doista događalo tijekom ova dva dana”.
Kardinal Raymond Burke, umirovljeni prefekt Apostolske signature, rekao je da su kardinali „zasigurno zahvalni” Papi što je ponovno počeo sazivati ovakve susrete te je istaknuo da sada više međusobno razgovaraju. „Sve se bolje upoznajemo, a to donosi vrlo velike plodove”, rekao je.
Kardinal Gerhard Müller, umirovljeni prefekt Dikasterija za nauk vjere, pozdravio je činjenicu da je konzistorij „vratio Kardinalskom zboru njegovu pravu ulogu: savjetovati Papu i biti njegov prvi pomoćnik“. Rekao je da je papa Lav dobro informiran i obrazovan, ali „nije autokrat niti netko tko stoji iznad svijeta, nego ljudsko biće kao i svi drugi“. To znači da mora „uvijek biti u kontaktu i dijalogu sa svom svojom braćom u istom poslanju“.
Zabrinutost zbog sinodske strukture
Međutim, pojavile su se i primjedbe na kratkoću konzistorija te njegovu „sinodsku“ strukturu, za koju su neki sudionici smatrali da je ograničila raspravu o gorućim pitanjima, osobito onima unutar same Crkve.
Kardinal Burke rekao je da su, za razliku od konzistorija prije više od deset godina, kada su kardinali mogli slobodno iznositi svoje zabrinutosti Papi na plenarnim sjednicama, ovoga puta bili obaviješteni da konzistorij mora biti „usklađen sa sinodalnošću“. To, prema njegovim riječima, „više nije bila otvorena rasprava“, nego razgovor za malim stolovima, vođen prema „ovom sustavu unaprijed predloženih pitanja“.
„Na taj način ne dolazimo do srži stvari niti ih razmatramo dovoljno duboko“, rekao je za Register 29. lipnja, dodajući da su završna izvješća „samo izvješća o onome oko čega su se svi kardinali složili“. Ako neki kardinal pokrene temu s kojom se ostali ne slažu, ali koja bi „mogla biti vrlo istinita i važna da je Papa čuje, ona mu se uopće ne prenese“, rekao je.
Kardinal Müller složio se s tim kritikama strukture, rekavši da su mali stolovi u sinodskom formatu „više oblik suvremenog obrazovanja mladih ljudi“ ili prikladni za isusovce ili augustince, ali ne i za konzistorije. U prošlosti su, rekao je, svi kardinali mogli iznijeti svoja stajališta na plenarnoj sjednici „tako da ih svi mogu čuti i razmotriti“.
„Glavno mora biti plenarno zasjedanje“, rekao je, dodajući da više voli „pripremljena, promišljena i unaprijed napisana izlaganja koja su oblikovana tjednima prije, a ne riječi koje proizlaze samo iz trenutne situacije“.
„Papi možemo služiti i pomoći vlastitim promišljanjima, a ne onime što je unaprijed usmjereno i kontrolirano“, rekao je kardinal Müller. „Ne treba mi ‘voditelj’ koji će pripremati ono što trebam reći. Danas u društvu već imamo previše takvog načina razmišljanja, u kojem drugi žele upravljati nama i pripremati naše riječi.“
Po njegovu mišljenju potrebno je pronaći „bolje rješenje“, u kojem se sinodalnost neće „pretjerano uzdizati kao rješenje za sve“.
Za razliku od prvoga izvanrednog konzistorija pape Lava u siječnju, lipanjski je skup ipak uključivao jednosatnu sjednicu „slobodne rasprave“ na kraju, ali je svaki kardinal dobio samo tri minute za izlaganje, umjesto pet ili šest minuta koliko je nekada bilo uobičajeno. Kardinal Müller istaknuo je da su uljudnosti i pozdravi već potrošili dio toga vremena, ostavljajući vrlo malo prostora za sadržajne primjedbe, a kardinal Burke rekao je da nije imao dovoljno vremena iznijeti svoje pripremljeno izlaganje.
Konzistorij prekratak
Kardinal Kikuchi rekao je za Register da je podjela kardinala u male jezične skupine „zapravo ograničila“ raspravu jer, kao kardinal iz Azije, nije mogao iz prve ruke čuti o stanju Crkve u Latinskoj Americi. Također je smatrao da je ukupno trajanje skupa bilo prekratko.
„Pojavio se prijedlog da sljedeće godine imamo barem četiri dana“, rekao je. „Možda ćemo sljedeći put imati više vremena.“
Nekoliko kardinala požalilo se da se gotovo uopće nije raspravljalo o hitnim unutarnjim pitanjima Crkve. Register doznaje da je samo jedan kardinal spomenuo pitanje Bratstva svetog Pija X. i njegova skorašnjeg, vjerojatno raskolničkog čina posvećenja biskupa bez papinskoga mandata — i to samo zato što je pronašao prikladan trenutak da ga spomene. Ta tema nije bila uvrštena u dnevni red, a osim tog jedinog istupa pitanje Bratstva svetog Pija X. uopće nije bilo otvoreno. Isto tako, tijekom ostatka konzistorija nisu razmatrana ni druga važna pitanja, poput vrlo kontroverznoga Njemačkog sinodalnog puta ili pitanja o onome što neki kardinali smatraju utjecajem takozvanog homoseksualnog lobija u Crkvi. Jedan je kardinal istaknuo da bi se na budućim konzistorijima trebalo raspravljati i o stvarnosti grijeha te o posljednjim stvarima čovjeka.
Kardinal Burke nazvao je pitanje Bratstva svetog Pija X. „poslovičnim slonom u prostoriji“ te rekao da smatra kako bi kardinali „trebali Svetom Ocu dati svoje najbolje savjete o tome kako ići naprijed“. No on i drugi kardinali tvrdili su da su sinodski format i ograničeno vrijeme onemogućili takvo temeljito savjetovanje.
Kardinal Kikuchi primijetio je da bi rasprava o Bratstvu svetog Pija X. ili drugim osjetljivim unutarnjim pitanjima bez odgovarajuće pripreme lako mogla prerasti u sukob između kardinala koji ih podupiru i onih koji im se protive. No, naglasio je, pitanje Bratstva svetog Pija X. „ne temelji se na osjećajima“, nego na teološkim i kanonskim razlozima koji zahtijevaju pažljivo proučavanje. Kardinali, rekao je, „ne žele djelovati kao skupina za pritisak“ koja pokušava navesti Papu na određeni smjer djelovanja, nego žele pružiti razložan savjet.
Kardinal Spengler rekao je da unutarnji problemi Crkve, uključujući seksualno zlostavljanje koje su počinili klerici i liturgijska pitanja — koja su bila predviđena za raspravu na oba konzistorija, ali su na kraju izostavljena — kao i druga unutarnja pitanja, predstavljaju „situacije koje nas se tiču“ i mogu biti izvor sablazni. Ipak, radije je istaknuo „fantastično svjedočanstvo“ vjernika koji služe siromašnima i ranjivima, rekavši: „Ti muškarci i žene pravi su sveci.“
Kardinal Burke šire je doveo u pitanje je li „sinodalnost“ uopće pravi koncept za rješavanje problema Crkve, bilo na konzistorijima bilo u širem životu Crkve. I on i kardinal Müller istaknuli su da još uvijek ne postoji čvrsta i općeprihvaćena definicija toga pojma. Jedan je kardinal tijekom konzistorija primijetio da se sinodalnost usredotočuje na suvremenu situaciju — „sinkronijsku“ dimenziju — dok zanemaruje „dijakronijsku“ dimenziju, odnosno njezin povijesni kontekst i odnos prema modernizmu i liberalizmu.
„Uvjeren sam da će naš Gospodin zaštititi Crkvu“, rekao je kardinal Burke za Register, „ali mi moramo učiniti svoj dio i reći: ‘Ne, ovaj koncept sinodalnosti, premda možda ima dobru nakanu u želji da vjeru približi suvremenom vremenu, u svojoj je biti pogrešan.’“
Dva izlaganja
U svom izlaganju, koje je podijelio s Registerom, kardinal Burke skrenuo je pozornost na nedavno izvješće Studijske skupine 9 Sinode, zbog njegova nastojanja da normalizira istospolne odnose u Crkvi te zbog, kako su on i drugi ustvrdili, klevetanja organizacije Courage International i njezina apostolata muškarcima i ženama koji osjećaju istospolnu privlačnost.
Istaknuvši da izvješće odstupa od trajnoga moralnog nauka Crkve i da nepravedno diskreditira organizaciju Courage, kardinal Burke upozorio je svoju subraću kardinale da takav pristup potiče zbunjenost, podjele i, prema njegovu mišljenju, politički motiviran program koji nije spojiv s doktrinarnom i hijerarhijskom strukturom Crkve. Pozvao je na obnovu ispravnih teoloških temelja sinodskog procesa, utemeljenih na objektivnoj moralnoj istini, biskupskoj vlasti i stalnom nauku Crkve, kako je ponovno potvrđen u enciklici Veritatis Splendor.
U svom izlaganju kardinal Müller izrazio je iste primjedbe na način održavanja konzistorija koje je iznio i u razgovoru za Register, a istodobno je otvorio pitanje Bratstva svetoga Pija X. (SSPX) i mogućega raskola. Odlučno je odbacio tvrdnje da je Crkva odstupila od vjere, pozvao na jasno određivanje kanonskog statusa Bratstva svetoga Pija X. te predložio osnivanje povjerenstva koje bi olakšalo njihov povratak u puno zajedništvo s Crkvom pod autoritetom Pape.
