„Biti ili ne biti“ je bio temeljni izbor za Hamleta. Svima koji nisu pročitali ovo djelo ili vidjeli predstavu, neću pokvariti odgovor, ali dovoljno je reći kako vrijedi pokušati saznati odgovor.
Naši izbori i sama činjenica da donosimo odluke ključni su za ono što smo kao osobe. Razumom se služimo kako bismo razmišljali o mogućnostima i koristimo slobodnu volju da biramo.
Razum i sloboda su Božji darovi stvoreni na Njegovu sliku. Moralne vrline su navike slobodnog izbora (tj. slobodne volje).
Nalazimo se u veličanstvenom trenutku, u kakvom je bio i Hamlet, kada je vrlo stvarna mogućnost življenja naše ljudskosti – koja graniči s božanstvom – ili njezinog odbijanja.
Kako cjepiva protiv COVID-a postaju sve dostupnija, sve se više ljudi suočava s izborom hoće li ih uzimati ili ne. Ovdje me manje brine odgovor do kojega bismo „trebali doći“, a više uvažavanje veličine samoga izbora. Neću Vam pokvariti odluku otkrivanjem svog.
Kao osobama, Katolička Crkva nam dopušta slobodu. Tako i mora biti jer nam je Bog dao slobodu.
Crkva se često doživljava kao institucija vezana za pravila. Istina je da definirane dogme i kanonsko pravo mogu biti komplicirane, kao i istine i pravila koja upravljaju bilo kojom velikom institucijom.
Ali uvijek me pogađa kako su na osnovnoj razini katolici toliko slobodni. Suštinski izbor za nas uvijek postoji, kao i za Židove kada im je Mojsije rekao da biraju između života i smrti. Jednostavno je kao i Petrov odgovor kada ga je Krist pitao: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ Drugi su govorili da je Ivan Krstitelj, prorok Ilija; ali Petar je vjerovao da je on Krist.
To su izbori koje svatko, bio kršćanin ili ne, mora donijeti. Biram život ili ne biram – kao što je bio Hamletov problem. Prihvaćam ili odbacujem Krista.
Jednom kada se odluke donesu, mi i dalje zadržavamo ogromnu slobodu. Sveto pismo nas uči nekoliko stvari koje moramo činiti, prije svega moramo štovati Boga i voljeti jedni druge kao što je to činio Krist. Te nam govori nekoliko stvari koje nikada ne bismo trebali činiti, poput ubojstva i preljuba.
Stvari poput ubojstva ili preljuba su uvijek pogrešne ili suštinski zle. Aristotel je ustvrdio da nema razlike niti kreposnog izbora između jednog ili više ubojstava.
Izvan ovih nekoliko osnovnih zahtjeva i zabrana, moramo neprestano donositi odluke, a svaki izbor u sebi ima i neku moralnu komponentu, neki aspekt ispravnog ili pogrešnog.
Kada ulozi ispravnog ili pogrešnog postanu visoki, dolazimo do najintenzivnijih ljudskih zamršenih trenutaka, a cjepivo protiv COVID-a je jedan takav ulog.
Nemam neovisnu prosudbu o znanstvenoj vrijednosti cjepiva, što je relevantno za naše promišljanje, posebno ako na kraju nije presudno. Rezultati predstavljeni široj javnosti ohrabruju u pogledu učinkovitosti cjepiva, iako je nesigurna trajnost učinka.
Po tom pitanju spreman sam se obratiti stručnjacima za pomoć, ali tada moramo odabrati stručnjake. Jedna liječnica, dugogodišnja prijateljica s istaknutim rezultatima kako u praksi, tako i u istraživanjima, je primila cjepivo i potaknula svoga supruga na isto. Bila je skeptična prema zatvaranjima škola i poduzeća koja smo vidjeli u posljednjih godinu dana. Dakle, ona nije rob neke posebne političke agende.
Prevaga medicinskih dokaza između koristi i rizika je vodila njezinu prosudbu, koja nije nepogrješiva. Dokazi se moraju procijeniti sa sviješću o neizvjesnosti, što je slučaj sa svim važnim odlukama – inače, ne bismo trebali promišljati i naša sloboda ne bi puno značila. Provjeravanje činjenica nas neće odvesti daleko jer još uvijek moramo odabrati.
Moralna promišljanja su važnija i presudnija od znanosti i opet dolazi do neslaganja. Glavna briga je upotreba staničnih linija pobačenog, tj. ubijenog djeteta u nekim fazama testiranja i proizvodnje cjepiva. Ako uzmemo takvo cjepivo surađujemo li sa suštinskim zlom?
U slučajevima cjepiva Pfizer i Moderna su korištene linije matičnih stanica za testiranje cjepiva, ali ne i za njihovu proizvodnju. Dakle, ono što nam ulazi u ruku ne dolazi od pobačaja, iako je proces kao cjelina uključivao sredstva izvedena iz pobačaja.
Ugledni katolički intelektualci poput Roberta de Matteija i Melisse Moschelle tvrde da je cjepivo dozvoljeno. Vatikan je, proširujući obrazloženja ranijih papa, došao do istog zaključka.
Drugi katolički intelektualci tvrde da povezanost razvoja cjepiva sa pobačajem znači da ga katolici ne bi trebali prihvatiti.
S druge strane, američki biskupi sugeriraju da su cjepiva Pfizer i Moderna dozvoljena. Jedan od autora toga zaključka je nadbiskup Joseph Naumann, čiji je dosadašnji pro – life angažman dovoljno velik da me uvjeri da ga poslušam vrlo pažljivo.
Ali biskupi su rekli da je to i dalje moj izbor. Cjepivo je dozvoljeno – dopušteno – ali nije obavezno.
Katoličko učenje nas uči da pravi odgovor u takvim slučajevima zahtijeva da procijenimo vlastite okolnosti kako bi razumjeli što je razborito, hrabro i pravedno. Odgovor za nekoga tko ima sedamdeset i pet godina može se razlikovati od onoga tko ima dvadeset i pet godina. Naše odgovornosti i dužnosti se razlikuju, pa će se i razborit odgovor razlikovati.
Ali postoji nepromjenjivi vječni zakon, moralni poredak koji se ne nalazi u onome što mi se čini „ugodnim“ i kao takav mora voditi naš izbor u svim okolnostima u kojima se nađemo.
Ne radi se o nikakvoj proslavi neograničene ljudske autonomije ako se kaže da je ovaj izbor veličanstve. Već je odlika ljudske slobode da bira u najvažnijim stvarima i da se predaje ljubavi i volji Božjoj, onako kako najbolje možemo razabrati da se te univerzalnosti primjenjuju u svakom pojedinom slučaju.
Dakle, za razliku od Hamleta, trebali bismo odlučiti hoćemo li se ili nećemo cijepiti, ne iz straha ili nihilizma, već s vjerom i molitvom. Ova je odluka još jedna izvrsna prilika da budemo u potpunosti ljudi.
Izvor
