Već mjesecima slušamo natezanje političara i različitih udruga građana oko ćiriličnih natpisa u Vukovaru. Iako se skoro svi slažu da je ovaj čin besmislen, a srpsko stanovništvo Vukovara ga nije eksplicitno ni tražilo, naše vladajuće stranke, pa i predsjednik republike, su ustrajni u tome kako se mora poštivati zakon. Na jednom zakoni su iznad zdrave pameti i moraju se svim silama provoditi. Dobro, rekoše oni, prvo ćemo pričekati da lokalni izbori prođu, ali ipak, u zakonu piše da je to tako pa tako mora biti, da ne znam koliko tisuća građana prosvjeduje protiv takvog zakona.
A što je sa svim ostalim zakonima u Hrvatskoj, a imamo ih jaaako puno, koji se ne provode? Kako pišem ovaj blog sa najudaljenijeg naseljenog otoka u Hrvatskoj, meni normalno pada na pamet Zakon o Otocima, prema kojem bi nam život bio kao u bajci – kad bi se sproveo. Umjesto toga, cijene karata za prijevoz na otoke od strane jednog jedinog (?!) brodskog prijevoznika, i to državnog monopoliste, se dižu kako nekakvom činovniku padne na pamet. Svaki bi se Hrvat mogao u sekundi sjetiti bar jednog zakona koji se ne provodi, ali je tamo u Saboru lijepo izglasan. Zašto bi ovo s ćirilicom u Vukovaru bilo išta drugačije? Neće se valjda neki Srbin izgubiti vozeći se po Vukovaru zato što ne zna čitati latinsko pismo? Ali eto, dok nam je gospodarstvo u katastrofalnom stanju, političari će uvijek naći nešto ne bi li skrenuli pažnju naroda sa bitnih problema u društvu, za koje su izabrani i plaćeni da ih rješavaju, a ne mogu ili ne znaju. A skrenuti pažnju je najlakše kad su emocije u pitanju, što je trenutno najlakše postići govorom o ćiriličnim natpisima ili o ljudskim pravima homoseksualaca, svejedno.
