U virtualnom razgovoru vođenom početkom ove godine, s biskupom Robertom Barronom iz Los Angelesa, kanadski psiholog Jordan Peterson žalio je zbog ogromnog pada koji je Katolička Crkva doživjela posljednjih desetljeća:
„Mislim da je do pada došlo zato što Crkva ne zahtijeva dovoljno od mladih ljudi. A time što ne zahtijeva dovoljno ukazuje zapravo na nedostatak vjere u njihove mogućnosti… I u tome je bit. Da shvate kako Crkva od njih traži sve, apsolutno sve. A razlog zašto ljudi odlaze je taj što se takva avantura ne stavlja pred njih“.
Ideja koju Peterson predstavlja je poznata. Za svakoga tko ima oči da vidi, očito je da– između svojih ugašenih misionarskih napora i masovnog egzodusa iz crkvenih klupa– Zapadna Crkva prolazi kroz katastrofalan pad vrijednosti i to već nekoliko desetljeća.
U tome kontekstu, rujanski komentari Svetog Oca u vezi podjele pričesti političarima koji se zalažu za abortus nisu bili osobito iznenađujući. Jer ono što papa zagovara je već rasprostranjena pretpostavka da je nečije spasenje osigurano– ili barem vrlo vjerojatno– bez obzira na nečije grijehe i bez obzira na to je li netko kršten. Zbog toga se svatko može i treba pričestiti jer takvi zastarjeli pojmovi kao što su „smrtni grijeh” i „stanje milosti“ jednostavno više nisu važni.
Nepotrebno je napomenuti da papa Franjo nije sam u svojim stavovima; već nekoliko desetljeća te iste pretpostavke o neobaveznosti posvećujuće milosti funkcioniraju kao nova de facto dogma za većinu hijerarhije. Rezultat je bio da se stvorila otrcana i turobna Crkva, koju ostalom i Peterson žali. Jer ako su manje– više svi spašeni bez obzira na stanje njihove duše, tada se važnost ustrajnosti u stanju milosti radikalno smanjuje. Ali ako je to tako, čemu onda točno, moramo se pitati, služi Crkva?
Indikativni su stavovi najvažnijeg teologa u proteklih šezdeset godina, pape Benedikta XVI., ali oni su isto tako zbunjujući. U značajnoj homiliji iz 1964. godine, tadašnji Ratzinger je definirao problem:
„Pitanje koje nas muči je, prije svega, zašto još uvijek moramo živjeti cjelokupnu puninu kršćanske vjere– zašto bi, ako ima toliko drugih puteva do neba i spasenja, još uvijek zahtijevalo od nas da iz dana u dan snosimo sav teret crkvenih dogmi i etike?“
Kao što Ratzingerova razmišljanja jasno pokazuju, ovo se pitanje ne može smatrati tek jednim teološkim propitkivanjem među mnogim drugim problemima Crkve. Naprotiv, ovo je ključno pitanje, ne samo za naše doba nego za svako doba. To je odlučujuće pitanje u kojem se ogleda i sastoji razlog bivstvovanja Crkve. Upravo se naš kolektivni neuspjeh u pružanju uvjerljivog odgovora na ovo pitanje nalazi u središtu katastrofalnog pada koji smo iskusili tijekom proteklih šezdeset godina
Značajniji doprinos ovoj problematici je papa emeritus dao u svojoj enciklici Spe Salvi iz 2007. godine. Tamo je predložio radikalnu teologiju spasenja (soteriologiju) koja nikada nije dobila pozornost koju zaslužuje. Osvrćući se na problem pakla, Benedikt XVI. je spremno odbacio mogućnost univerzalizma. Ali čineći to, napravio je naizgled neodrživu pogodbu, jer su parametri koji se dodjeljuju prokletnicima toliko ograničeni da se ideja pakla čini više ili manje ništavnom. Napisao je sljedeće:
„Mogu postojati ljudi koji su totalno uništili svoju želju za istinom i spremnost na ljubav, ljudi kojima je sve postalo laž, ljudi koji žive od mržnje i potisnuli su svaku ljubav u sebi. To je zastrašujuća pomisao, ali alarmantni profili ovog tipa mogu se vidjeti u određenim figurama naše vlastite povijesti. Kod takvih ljudi sve što je neispravno usmjereno je neopozivo prema uništenju dobra; to je ono što mislim pod riječju pakao“.
Prema ovom teološkom prikazu, pakao je rezerviran samo za onaj mali broj duša koje su „potpuno uništile“ dobro u sebi. Ali, rečeno nam je da „za veliku većinu ljudi… u dubinama njihovog bića postoji konačna unutarnja otvorenost istini, ljubavi, Bogu”. Stoga je jednim potezom poništena tradicija – uključujući stavove svetaca poput Augustina, Tome Akvinskog i Newmana – i umjesto njihovih stavova sada možemo s određenim stupnjem pouzdanja pretpostaviti da će „velika većina” ljudi na kraju biti spašena.
Ovaj optimizam ostavlja Crkvu 2021. godine u nesigurnom položaju. Dok se u prošlosti na spasenje prvenstveno gledalo kao na nešto za što su se duše morale „opredijeliti“ činjenjem dobrih djela i kroz sakramentalni život u Crkvi, danas je u većini župa prevladavajući konsenzus da je spasenje opcija rezervirana za sve, izuzev zlonamjernih i uvrnutih osoba poput Henryja VIII. ili Jude Iškariotskog.
„Osim ako niste izuzetno loše ljudsko biće, gotovo sigurno ćete biti nagrađeni vječnim blaženstvom s Bogom na nebu”, stoji u misionarskom manifestu suvremene Crkve. Nije iznenađujuće da je izravni rezultat ove kolosalne promjene paradigme bio da obični katolik koji ide na sv. misu ostane potpuno nesiguran što je Crkva ili zašto je važna. Prema Petersonu, Crkva je svedena na prozaičnu i pogrešnu instituciju, onu kojoj nedostaje svrha — i stoga privlačnost.
Jedini način za prevladavanje ove krize je da se počnemo ozbiljnije baviti onim neugodnim, ali bitnim pitanjima o kojima bi naše spasenje moglo ovisiti. Na primjer, kako točno razlikovati izvanredno od običnog načina spasenja? I koliko je razborita naša zaokupljenost prvim u odnosu na drugo? Nedvojbeno je ovo istraživanje duše neugodan posao, koji riskira povrijediti našu modernu crkvenu osjetljivost. Ipak, upravo zato se mora riješiti.
Predugo smo se žalili zbog pada posjećenosti misa i rastuće institucionalne korupcije, ignorirajući problem koji je sažet u našoj nesposobnosti da artikuliramo čemu služi Crkva. (Štoviše, zasigurno je indikativno da je problem širi, pa čak i osoba tako učena kao što je papa Benedikt XVI. osjeća oklijevanje u pogledu temeljnog poslanja Crkve.)
Razmišljajući o Svetom pismu, usudio bih se predložiti da tamo otkrivamo dvostruko rješenje. S jedne strane, negativno rečeno, sasvim je jasno da je poslanje ili svrha Crkve spriječiti da mi budemo vječno prokleti, jer pakao je stvaran i ljudi tamo idu. Ova istina je potvrđena desetak puta u sva četiri evanđelja, kao i u Poslanicama, a posebno u knjizi Otkrivenja. Napose pojedini redci Svetog pisma (kao Jd 1, 7) potvrđuju to.
S druge strane, pozitivnije rečeno, poslanje Crkve je pružiti čovječanstvu savršenstvo nadnaravnog života, života koji će doživjeti ispunjenje u budućem svijetu, ali koji počinje ovdje i sada. Ova je tema posebno istaknuta u Evanđelju po Ivanu, ali isto tako nalazi mjesto i u Evanđelju po Mateju. Najbolji primjer je sljedeći redak: „Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5, 48).
Sažeto rečeno, mogli bismo reći da je Krist uspostavio Crkvu da bismo se mogli spasiti, kako u negativnom smislu oslobađanja od grijeha i prokletstva, tako i u pozitivnom smislu pozivajući nas u božanski život. Potonje je ontološki značajnije, ali prvo se ne može zanemariti; jer zapravo, potvrđuje da Isus spoznajnom daje prioritet.
Bez obzira na konačnu sudbinu čovječanstva, čini se da je psihološki modus operandi na koji nas Isus poziva onaj koji se odnosi na opreznost. To je perspektiva sv. Pavla koja se odnosi na ostvarivanja spasenja kroz „strah i trepet” (Fil 2, 12). Jer iako nije na nama da znamo tko ili koliko će biti proklet, jednostavna i nepobitna činjenica je da nam evanđelja daju sve naznake da su brojke velike i da bi se lako mogle odnositi na vas ili mene.
Prvih se tisuću devetsto godina povijesti Crkve ovaj pristup uzimao zdravo za gotovo. Bio je to pristup koji je poticao duše na osobna obraćenja i koji je nadahnjivao zajednice vjernika u njihovim misionarskim nastojanjima. Bio je to pristup koji je Crkva shvaćala vrlo ozbiljno jer je mogao pružiti uvjerljivo objašnjenje svrhe života. Usporedite ovo s ugroženim sakramentalnim životom i evangelizacijom današnjice te uviđate kako kontrast postaje očit.
Ocjenjujući sadašnje, žalosno stanje Crkve, pitanje koje je bogati mladić postavio našem Gospodinu: „Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?“ (Mt 19, 16)— trebalo bi biti u prvom planu naših misli. Dajući ovu procjenu, trebali bismo iskoristiti onu izrazito kršćansku točku nade: „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani…“, kako nam kaže sv. Pavao (Rim 12, 12).
Vjerujem da će nam upravo naša predanost tome duhu realizma punom nade omogućiti da iznova težimo tom kršćanskom idealu koji profesor Peterson identificira s takvom pronicljivošću. Samo kroz leću kršćanske nade ponovno ćemo otkriti onu središnju spasonosnu svrhu Crkve, koja je nadahnula svece poput apostola Pavla, Franje Ksaverskog i Katarine Drexel. Ali dok se to ne dogodi, nema sumnje da će se naš institucionalni pad nastaviti jednako kao i prije, dok naša jedina nada leži u tim hrabrim i malim, ali rastućim zajednicama, koje zadržavaju osjećaj vjernosti tradiciji kojoj su i njihovoj preci pripadali.
