Medijsko praćenje Sinode o obitelji se ne može izbjeći, pa je možda vrijeme da pokušamo dati malo konteksta onome što se može, odnosno ne može dogoditi u sljedećih nekoliko tjedana. U tom smislu, postoje dva dokumenta koja su jako važna u svojim – iako danas gotovo nerazumljivim- tvrdnjama o tome što papa ne može učiniti.
Polazeći kronološki, počinjemo s Pastor Aeternus Prvog vatikanskog sabora. Od modernih sabora, ovaj Sabor (1869.-1870.) se možda najviše krivo shvaća utoliko što se općenito misli da on pruža opravdanje za maksimaliziranje papinskih ovlasti. U stvari, on čini suprotno: Sabor je postavio jasne granice – vrlo visoku ogradu ako hoćete – što se tiče papinskih ovlasti.
Prvi vatikanski sabor nam jasno govori da se papinski autoritet zaista može koristiti samo za jednu svrhu: jedinstvo. Papinska vlast ne može se koristiti za promicanje pojedinih ciljeva, bez obzira na to koliko oni bili plemeniti. Autoritet se koristi kako bi Crkvu činio jedinstvenom i usmjerenom na jednog pravog Boga. Sabor je bio iznimno jasan po tom pitanju.
Za razliku od protestanata i pravoslavaca, od kojih se neki gotovo vesele svojim podjelama, Katolička crkva, i papinstvo općenito, gotovo egzistencijalno preziru podjele, i poduzeti će velike napore kako bi se spriječile doktrinarne podjele koje mogu dovesti do raskola.
Ova duboka i ozbiljna briga oko crkvenog jedinstva je težak teret za papinstvo. Ovo je jasno ne samo kod Prvog vatikanskog, nego također kod Drugog vatikanskog sabora, te posljednjih nekoliko godina u papinskih dokumentima, uključujući Ut unum sint.
Stoga je papin posao na ovoj sinodi osigurati da biskupi budu jednoglasni u proglašenju, ne svojih osobnih teorija o braku, nego pravovjerne, katoličke vjere koja nam dolazi od apostola. Ni papa ni biskupi nisu zadužili Kristovo stado kako bi unaprijedili svoje osobne ‘agende’. Oni služe jednome Bogu koji želi da njegovi sljedbenici budu jedinstveni (usp. Iv 17, 21).
Pastor Aeternus je uglavnom negativan dokument utoliko što puno govori o tome što papa ne može učiniti, odnosno da samo u vrlo specifičnim okolnostima ne može pogriješiti kada daje dogmatsku izjavu ex cathedra. Takve okolnosti su vrlo rijetke. Ostatak vremena, papa nema zaštitu i ostaje svoj na svome: ljudsko biće sklono slabostima, grijehu i pogreškama poput svih nas.
U 19. stoljeću kada se raspravljalo o papinskoj ovlasti, mnogi ljudi su htjeli papu koji može poduzeti puno više. Ta skupina – ultramontanisti – je izgubila bitku, i Prvi vatikanski sabor je usvojio vrlo usku definiciju koja je mnogima zasmetala.
U te rasprave je bio uvučen i blaženi kardinal John Henry Newman, koji je prepoznao opasnosti papinskog ekspanzionizma i “kreativnosti”. Po njemu, jedini zadatak papinstva i njegova jedina posebnost je upravo vrlo jednostavna – vjerno i savršeno prenositi tradiciju kako je ona primljena od apostola. To je uvijek bila karizma Rimskog biskupa, kako su neki od najranijih otaca – npr Sv. Irenej Lionski, priznavali i slavili.
Drugim riječima, papa je najbolji kada čini najmanje; papa je najbolji kada najmanje zna, te papa je najbolji kada je najmanji među nama: Servus servorum Dei čiji je zadatak da se odupre doktrinarnim inovacijama – i ništa više. Nitko ne nagrađuje “kreativnost” i “individualnost” ili “otvorenost prema suvremenim pitanjima” evanđeoskih pisaca, biblijskih prevoditelja, ili recimo slikara ikonografije: njihov zadatak je prenijeti stvari (traditio)točno onako kako su ih primili. Isto vrijedi i za papu.
Ovo nije samo izjava o “strategiji” ili “učinkovitosti” papinstva: ono je duboko ukorijenjeno u biblijsko razumijevanje pape, ne samo kao nasljednika svetoga Petra nego i svetog Ivana Krstitelja: “Krist mora rasti, a ja se moram umanjivati.” Krstitelju je jedini posao, a njegova jedina slava, isticati “Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta!“. Ne trebamo čuti druge poruke od njega od ove. Svaka druga poruka, u stvari, bila bi kontraproduktivna i zbunjujuća.
Pastor Aeternus nam govori: “Duh Sveti je obećan nasljednicima Petra ne kako bi mogli … obznaniti neki novi nauk, nego da, po njegovoj pomoći, oni mogu religijski štititi i vjerno tumačiti Božju objavu i polog vjere primljen od apostola“(s4.c4.6). Drugim riječima, ako papa želi – pa čak ako ga biskupi na sinodi nagovore na izmišljene nove doktrine, ili “reformu” postojeće doktrine na takav način da ona postaje nova po svojoj namjeri i svrsi, oni ostaju osamljeni. Ne djeluju s ovlastima Crkve ili službe; oni su ultra vires.
Sjetimo se kako je Ivan Pavao II. zaključio u kratkom iskazu (kada bi više papinskih dokumenata bilo ovako kratko i jasno!) rekavši: “Crkva nema nikakve ovlasti za svećeničko ređenje žena“.
Drugim riječima, papa ne može to učiniti, čak i ako bi to želio. Njegova služba, zajedno s Crkvom, ima ograničenja, a ovo je jedno od njih. Crkva nema ovlasti. Ovaj izraz je danas gotovo većini neshvatljiv. Živimo u voluntarističkom dobu u kojem istina ne proizlazi iz realnosti stvari, nego je izmišljena po osobnoj volji. Ako ja sam utvrdim da sam u stvari žena, onda se ono što mi je priroda dala mora kirurški mijenjati u skladu s “mojom istinom”. Ako npr. papa odredi da se homoseksualci mogu vjenčati u Katoličkoj crkvi, onda to mora biti istina – Papa je tako rekao!
No, Crkva nema ovlasti. Zašto? Budući da joj ih Krist nije ni dao. Crkva može samo djelovati u skladu s Kristovim ovlastima ili ona prestaje postojati. Sve što Crkva čini i govori – sve – ima samo utoliko što dolazi od Krista. Ništa se ne može učiniti osim po Kristu. Poput Petra na vodi, u trenutak kada Crkva i svećenici skinu svoj pogled s Gospodina i više se ne oslanjaju na Njega, oni nemaju ni ovlasti ni života, nego im prijeti utapanje.
