Čini se kako je uzet u obzir prijedlog o decentralizaciji hijerarhijske strukture upravljanja Crkvom. Drugim riječima, biskupske konferencije i dijecezanski ordinariji bi dobili više ovlasti kako bi se na lokalnoj razini mogli suočiti s nekim spornim temama s kojima se bavila Sinoda. Molim vas za komentar o mogućnosti da se to zapravo i dogodi. Jesu li na vidiku pukotine u jedinstvu ili čak raskol (kako neki mediji sugeriraju)?
Kardinal Burke: Mislim da postoji realna opasnost. “Decentralizacija” je riječ uzeta iz sekularnog svijeta i stvarno nije primjerena za razgovor o Crkvi. Ono što nam je potrebno je povratak evanđeljima i Crkvi kakvu je Krist utemeljio. Od samog početka Svoga javnog djelovanja, pozvao je dvanaestoricu, odvojio ih, te ih pripremao za praksu tj. njihovo pastirsko upravljanje Crkvom u svakom vremenu i na svakom mjestu.
Da bi ispunili ovu odgovornost, Isus je postavio Petra na čelo apostolskog zbora, s načelom jedinstva među svim biskupima i svim vjernicima. To je vrlo jasno u Njegovim riječima Šimunu Petru u Cezareji Filipovoj: “Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.” (Mt 16, 13)…
To je božanski dar; to je božanski zakon u Crkvi: To je apostolska služba rimskog pape i biskupa u zajedništvu s njim. Oni imaju odgovornost u upravljanju.
Biskupske konferencije je utemeljio čovjek kao pomoć u koordinaciji pastoralnih aktivnost i promicanju zajedništva među biskupima. Naš Gospodin nije nikada učio o tome, niti postoji nešto slično u tradiciji Crkve što bi dalo ovlasti biskupskim konferencijama za donošenje odluka o pastoralnoj praksi koja bi uključivala promjene u crkvenom učenju. Prisjetimo da je svaka pastoralna praksa vezana uz doktrinarne istine.
[Isusovac] Otac [Antonio] Spadaro kaže u svom članku da bi pastoralna praksa u Njemačkoj mogla biti radikalno drugačija od pastoralne prakse u Gvineji. Kako je to moguće ako se odnosi na isti nauk i istu Kristovu Istinu? Meni je cijeli taj pojam vrlo zabrinjavajući.
Dijecezanski biskupi su učitelji vjere u svojim biskupijama. Međutim, biskupi – i još više rimski prvosvećenik- trebaju ostati na najvišoj razini poslušnosti Kristu i drevnoj tradiciji po kojoj nam Krist dolazi u Njegovoj Crkvi. Mi ne možemo domisliti novu Crkvu za svako vrijeme ili prema lokalnim idejama.
Iz mog iskustva s biskupskih konferencija, one mogu biti vrlo korisne, ali također mogu imati vrlo štetan učinak u smislu da pojedini biskupi više ne uzimaju kao ozbiljno svoju vlastitu odgovornost u podučavanje vjere i upravljanju svojom biskupijom u skladu s tim učenjima. Može doći i do ideje po kojoj bi se učenje i način upravljanja biskupa određivalo na biskupskoj konferenciji.
Kada govorimo o biskupskoj konferenciji poput one u SAD-u (koja ima jako puno biskupa), očito je kako to nije učinkovit instrument za rješavanje pastoralnih pitanja koja se dotiču istina vjere. Ako se takvo što dogodi pa se, na primjer, o pastoralnoj praksi za one u nepravilnim bračnim zajednicama bude odlučivalo prema odluci Biskupske konferencije ili pojedinog biskupa, završili bismo s još jednom protestantskom denominacijom.
Mi smo jedna Crkva u cijelome svijetu: jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Ove četiri oznake moraju biti jako naglašena u vremenima u kojima živimo.
