Otto von Bismarck, njemački kancelar iz XIX. stoljeća, pokušao je ali nije uspio, podjarmiti Katoličku Crkvu. Vjerojatno bi bio sretan da može vidjeti u kakvom je stanju danas. S praznim klupama i još manje svećeničkih zvanja, činjenica da je Crkva jedan od najvećih poslodavaca u državi dokazuje da je postala sluškinja države, baš onako kako je Bismarck priželjkivao. Možda bi Bismarck želio znati: kako su drugi uspjeli u onome što on sam nije? Barem dio odgovora dolazi iz same Crkve u Njemačkoj.
Teološki gledano, Njemačka je stoljećima bila nulta točka: samo se treba sjetiti Alberta Velikoga, mentora svetog Tome Akvinskog ili protureformacije koju su predvodili Isusovci, odgovarajući na Lutherovu šizmatsku pobunu. No, njemačka teologija se nikad nije uspjela oporaviti od svog najvećeg izazova: prosvjetiteljskog racionalizma i pokušaja da ga nadvlada pomoću Hegelove dijalektike. I dan danas, Hegelov utjecaj dominira njemačkom teologijom.
Za Hegela Bog tj. Apsolut je Duh ili samomisleća Misao. Apsolut je totalnost, cjelovitost ili realnost. Apsolut je neki proces samorefleksije: realnost nastaje da upozna samu sebe. U sferi ljudske svijesti Apsolut se vraća samom sebi kao Duh. Apsolut je doista totalitet, svemirski proces samorazvoja, a čovjek ga postepeno spoznaje unutar svog ograničenog iskustva.
Hegelovo gledište o Bogu koji je uključen u razvoj povijesti kao Geist (Duh) u korijenu je kršćanska hereza, koja podsjeća na spiritualizam teologa iz 12. stoljeća- Joakima iz Fiore (Joachim de Fiore). Prema Hegelovim poklonicima, Bog pati i mijenja se upravo kroz grijeh i patnju svojih stvorenja, dijalektalno izlijevajući svoju ljubav i milosrđe kroz povijest.
Mnogi njemački teolozi 20. stoljeća slijedili su Hegelove stope. Osnovno načelo bio je Hegelov dijalektički proces- koji je sam po sebi bio poput otkrivenja. Tako su mogli prokrijumčariti svoje ideje o “doktrinarnom razvoju”, odnosno ideju da se Bog kroz povijest nastavlja otkrivati, kao da uvijek nešto “nastaje” u Bogu, a time i u Crkvi. Hegelov duhovni preteča Joakim iz Fiorea smatrao je da je povijest podijeljena na tri dijela, doba Oca, koje odgovara Starom zavjetu tj. razdoblju do Utjelovljenja Krista, doba Sina koje odgovara Novom zavjetu, i na koncu doba Duha (Svetoga) koje bi bilo doba mira i sloge. Tek bi tada ljudi posve shvatili poruku Evanđelja i ne bi više bila potrebna hijerarhijska Crkva. Dakle, prema Joakimu (čije je učenje osuđeno davne 1263.), pred nama je “treće doba Duha Svetoga” – nova Crkva, a upadljivo je koliko je njemačkih teologa privukla ideja o budućoj Crkvi koja je vrlo različita od one svete i apostolske iz prošlosti.
Duhovna obnova u Njemačkoj može započeti samo ako njemački biskupi, svećenici i laici podjednako, prepoznaju da promjene i razvoj treba uvijek podložiti vječnim istinama, a ne potrebama države, Duhu kulture ili povijesnom razvoju unutarnjeg ljudskog iskustva. Crkva ne odgovara potrebama naroda, već punini Istine koju je objavio Bog utjelovljen u Isusu Kristu.
