Na našoj stranici često pišemo o potrebi obnove liturgije kako bi ona ponovno dobila svoje prvotno značenje i kako bi žrtva Isusa Krista zadobila ono mjesto u Crkvi koje zaslužuje. Zbog toga donosimo i linkove odnosno članke onih koji zagovaraju slična stajališta u Crkvi. Međutim, jedan članak na portalu Križa života me je podsjetio kako postoji i “druga strana medalje” te da ima i onih koji također željno očekuju reforme, ali drugačije:
„Svakako da bi nova reforma liturgije i više nego dobro došla, no realno to nije za očekivati. No, ako je već reforma nešto nemoguće svakako bi se trebalo poraditi na opismenjavanju vjernika katolika i klera kada je u pitanju jezik simbola. Magijska praksa po župnim liturgijama se mora istjerati iz Crkve i iz glava vjernika i klera. I iako to zvuči zdravorazumski i nadasve poželjno, taj zadatak je jako težak. Magija je do kostiju ukorijenjena u vjernicima i kleru i svaki dodir te magije se doživljava kao velika bol. Nažalost, ova reforma može doći samo od vrha Crkve, a poznato je koliko često vrh osjeti potrebu za reformama.“
Ili
„Vjerujem da već ove riječi koje čitate, ukoliko ste katolički vjernik, u vama uzrokuju unaprijed isprogramiranu mučninu. Usprkos mučnini, legitimno je dovesti pred kritički zid ovakva poimanja. Osobnog sam uvjerenja da je, kada govorimo o stvarnoj prisutnosti Isusa Krista u komadiću kruha i kapljici vina, ispravnije govoriti o transignifikaciji nasuprot transsupstancijaciji.“
Što bi se još moglo očekivati od autora “potkrijepljenog iskustvom novoobraćenika, zatim aktivnog laika u župi, trogodišnjeg života u samostanu, petogodišnjeg studija teologije, sedmogodišnjeg iskustva rada pod Hrvatskom biskupskom konferencijom, jednogodišnjeg rada kao vjeroučitelj, te dvanaestogodišnjeg svakodnevnog traganja za Isusom Kristom i padom/rastom u vjeri”?
Hereza? Provjerite sami ovdje
