Kod zadnje provjere, intervju biskupa Barrona sa Shiom LaBeoufom imao je gotovo milijun i pol milijuna pregleda na YouTubeu i tisuće komentara. Impresioniralo me kada sam vidjela koliko je ljudi u komentarima spomenulo da ih je LaBeouf duboko inspirirao. Neke je njegovo svjedočanstvo dovoljno ohrabrilo da „mole krunicu prvi put nakon osnovne škole”, a drugi kažu da se vraćaju na sv. misu nakon dugog izbivanja, neki čak spominju da žele ići na tridentsku misu. Nadajmo se da će LaBeoufov utjecaj biti trajan za Crkvu.
Zašto se onda biskup Barron držao pomalo suzdržano te nije doista zaronio u srž LaBeoufova obraćenja? Mislim, naravno, na utjecaj koji je imala latinska misa. Nije tajna da je trenutni papa, iz nekog razloga, odlučio voditi bitku s tradicionalnim katolicima i tridentskim obredom zbog “jedinstva“ (čini se da su on i Biden na istoj strani), tako da možemo razumjeti zašto je Barronu bilo neugodno kada je LaBeouf (više puta) spomenuo da ga je tridentska misa dovela vjeri.
Kada god je LaBeouf htio intenzivnije objasniti svoje iskustvo obraćenja, Barron bi se povukao. Pretpostavljam da je većina gledatelja, poput mene, bila očarana LaBeoufovom iskrenošću. Barronova retorička pirueta bila je, stoga, pomalo razočaravajuća i činilo se, povremeno, da sprječava LaBeoufa da završi svoje misli. Je li to bilo namjerno?
Na neki način, ova interakcija između Barrona i LaBeoufa predstavlja mikrokozmos današnje Crkve. Barron je, svakako, na “konzervativnoj“ strani crkvene hijerarhije, utoliko što ne gura aktivno probuđenu političku agendu. Međutim, on je jedan od boomerskih crkvenih prelata koji općenito nisu svjesni pravih razloga zašto ljudi masovno napuštaju vjeru i zašto mlađe generacije nisu privučene Crkvi.
Prije nekoliko godina, na Generalnoj skupštini Biskupske konferencije Sjedinjenih Američkih Država, Barron je iznio plan od pet koraka za vraćanje mladih u Crkvu. Nijedan od njegovih recepata, međutim, nije uključivao ono što je konačno utjecalo na obraćenje LaBeoufa. Spominjao je “put pravde“, “misionarski rad“ i “kreativnu upotrebu medija“ – ali to nisu bile ništa više od osrednjih tema za razgovor u prostoriji punoj biskupa koji sve više nalikuju nekoj političkoj eliti koja je izvan kontakta s vanjskim svijetom.
Barronov prijedlog biskupima da „pojačaju intelektualni sadržaj kateheza“ može donekle biti od pomoći – većina katolika gotovo ništa ne zna o nauku Katolička crkve (ja sam bila jedna od njih). Međutim, kako ističe LaBeouf, Padre Pio „nije dirnuo ljude putem dubokoumnosti“, već pozivajući se na vlastitu vjernost Kristu, koji još uvijek pokreće ljude na način koji potvrđuje LaBeoufovo obraćenje. Više od porasta racionalnog razumijevanja vjere, ono što je potrebno je naći bolji način izlaska iz stiska militantnog progresivizma i sentimentalnog romantizma.
Barron je na pravom putu kada ističe ulogu ljepote u liturgiji i crkvenoj umjetnosti. Sikstinska kapela i Dante, na primjer, pokazuju vjeru umjesto da je objašnjavaju, kaže Dante: „Kako su lijepe naše crkve? Koliko su lijepi naši liturgijski prostori?”. LaBeouf je isto tako svjestan snage bogate estetske tradicije Crkve, ali Barron odustaje od suočavanja s punim implikacijama svoga uvida, što bi dovelo do preispitivanje vrlo neestetskih izbora koji su učinjeni u Crkvi tijekom posljednjih šezdeset godina.
Ne tražite dalje od vatikanskih jaslica postavljenih za Božić 2020., te crkvi izgrađenih nakon Koncila koje izgledaju poput sivih i beživotnih protestantskih objekata. Isto to se može reći za liturgiju Novus Ordo koja je prožeta gitarom i mnogih problematičnijim stvarima. Ipak, ova želja da se mladi vrati u Crkvu (doslovno i figurativno) ilustrira kako su mnogi svećenici i prelati boomer generacije udaljeni od stvarnosti.
Što se Barrona tiče, on predlaže da crkvene web stranice učinimo ljepšima. Na jednoj razini, Barron to shvaća, otuda i njegovo spominjanje Dantea i Flannery O’Connor. U trenutku iskrenosti, Barron priznaje LaBeoufu kakav je neuspjeh bila odluka što se 60-ih savjetovalo svećenike da o svojim “iskustvima“ raspravljaju uz Bibliju. Ali u isto vrijeme, Barron se drži uvjerenja da su se nakon Drugoga vatikanskog sabora liturgija i crkve trebale pokušati prilagoditi vremenu, digitalizirati se, stvoriti lijepu aplikaciju!
Pronalaze li mladi doista zadovoljstvo u virtualnom paklu ili se nadaju nečemu višem? Jedan od najdirljivijih trenutaka Barronova intervjua je bio trenutak kada je LaBeouf raspravljao o izazovu predstavljanja važnosti sv. mise pred kamerom. Težina toga, kaže LaBeouf, ponekad je bila prevelika. Molio bi s fra Alexom kojeg je doveo u Italiju i koji mu je postao blizak prijatelj. Rekao bi mu da ga voli i zajedno bi se molili da scene sv. mise prođu dobro. Latinska misa, kaže LaBeouf, bila je ta koja ga je izvukla “iz carstva intelektualca“ i stavila ga u carstvo “osjećaja“. Osjećao se kao da je „pušten u nešto što je vrlo posebno“.
Upravo je to razlog zašto je LaBeouf doveo Barrona do neugodne situacije. LaBeoufovo obraćenje sugerira da svi planovi u pet koraka i suosjećajne floskule o “sretanju ljudi tamo gdje jesu“ neće uspjeti, da je aggiornamento propao. Hodanje u korak s “modernizacijom” i “osvježenjem” upućuje na Crkvu koja pokušava biti nešto što nije; jer se, u konačnici, ne može uskladiti s modernošću ako želi zadržati Kristovu poruku. Klerici koji to pokušavaju progurati izgledaju kao prodavači automobila, da parafraziramo LaBeoufa.
Pravovjerne i tradicionalne katoličke zajednice koje odbijaju odstupiti od teške poruke pokajanja, u kombinaciji s porukom radosti koja prati život koji se ispravno živi, rastu usred ove krize ništavila. Prije četiri godine, kapelica u kojoj je moja obitelj počela ići na latinsku misu svake je nedjelje bila samo napola puna. Danas je prostorija gotovo puna, nekad čak nema ni mjesta. Čula sam tu istu priču od drugih koje poznajem u župama diljem Sjedinjenih Američkih Država. A klupe ovih kapelica pune se mladima, zaručničkim parovima i mladim obiteljima. Moji pravoslavni prijatelji izvještavaju o sličnom trendu na božanskim liturgijama kojima prisustvuju.
Čak su i mediji primijetili. Nije bez razloga što NPR, Washington Post, Southern Poverty Law Center i Anti-Defamation League pokušavaju ocrniti ove tradicionalne kršćanske skupine. Da su doista samo rubna manjina, mogli bi ih se ignorirati. Ali te bogobojazne velike obitelji — ekstremisti! — predstavljaju veliku prijetnju globalističkim progresivcima.
Puno je mladih ljudi koji ne traže verziju sekularne kulture koja bi ih afirmirala. Oni ne traže otmjenije web stranice ili da budu „organizatori zajednice kao Saul Alinsky“ (Barronove riječi, što zvuči nevjerojatno). Oni traže smisao. A barem za Shiu LaBeoufa – nekoga tko je dobro upoznao depresiju i izopačenost – tradicionalni oblik liturgije pružio je nešto radikalno suprotno modernosti. To je otvorilo njegovu dušu Bogu. Pogledajte komentare uz intervju i vidjet ćete da on nije jedini.
U ovom trenutku povijesti, katolička misao može imati velike koristi od ozbiljnog sagledavanja uloge koju mašta igra u prenošenju istine. To bi vodilo Crkvu putem ljepote. Stvarne ljepote, koja se, kako se pokazalo, uglavnom nalazi u tradiciji prije 60-ih, u crkvenoj arhitekturi i umjetnosti, te u njezinoj glazbi i liturgijskim oblicima. Obnavljanje onih elemenata koji impresioniraju osjetila, hrane srce i um privuklo bi duše ljudi gladnih ljepote i koji traže, poput LaBeoufa, mir koji nisu sami stvorili.
