Novinar: Što mislite o slučaj nadbiskupa Gänsweina?
Seewald: Bergoglio si time nije učinio uslugu. To ga čini nepouzdanim. Ne može se s Biblijom u ruci stalno govoriti o bratskoj ljubavi, međusobnom poštovanju i milosrđu, a u isto vrijeme te vrline gaziti. Bezobzirnost i javno poniženje prema nadbiskupu Gänsweinu je bez presedana. Čak nije ispoštovan ni običaj zahvaljivanja zaposleniku na odlasku, kakav je običaj i u najmanjoj tvrtki.
Mediji govore o “činu osvete“ protiv Gänsweina.
Seewald: Ali osveta za što? Jer netko, poštujući lojalnost, nije pokazao podanički mentalitet, nego onu zrelost koju Bergoglio uvijek zahtijeva? Zato što je objavio knjigu koja je važna i potrebna s obzirom na stalne krive prikaze njemačkog pape? Knjiga u kojoj je Franjo, inače, ispao sve samo ne loš? Papa je degradirao Gänsweina, ali je mislio na onoga za koga se Gänswein zalaže. I njegovo naslijeđe, koje se želi gurnuti u stranu, kao što je gurnuo u stranu svoje najbliže suradnike. Za prijevod Gänsweinove knjige na njemački, Herder-Verlag, kako mi je rečeno iz izdavačkih krugova, nije mogao koristiti prevoditelje koji rade za Vatikan kao inače. Posao im je bio strogo zabranjen.
Još jednom se vraćamo na nadbiskupa Fernándeza, budućeg prefekta Dikasterija za nauk vjere. Postojale su rezerve kada je trebao postati rektor Papinskog katoličkog sveučilišta u Argentini.
Seewald: Kongregacija za nauk vjere imala je doktrinarne zadrške, a Kongregacija za odgoj ga je smatrala neprikladnim za tako važnu poziciju. Ali ga je zatim progurao na poziciju tadašnji nadbiskup Buenos Airesa – Jorge Mario Bergoglio. Kao papa, Bergoglio mu sada otvara put u Rim redefinirajući dužnosti prefekta Dikasterija za nauk vjere. Ne bi se radilo toliko o očuvanju doktrine, koliko o rastućem razumijevanju istine, „bez obvezivanja na jedan oblik izražavanja“. Jednostavnim jezikom rečeno: bez obvezivanja.
Ono što je potrebno, napisao je Franjo Fernándezu, nije toliko provjera točnosti informacija, koliko promicanje karizme teologa, što god to značilo. Stvarnost je uvijek važnija od ideje. Jednostavnim jezikom: ono što se trenutno traži. Iznad svega, Fernández bi trebao „uzeti u obzir najnovije Učiteljstvo“ – Franjino. Bergoglio je već unaprijed razvodnio ustrojstvu Dikasterija koje se bavi zaštitom „istine vjere i integriteta morala“.
Kako ste shvatili Franjinu misao o “nemoralnim mjerama“ nekadašnje Kongregacije za nauk vjere?
Seewald: To je sramotno. Izjava ima za cilj diskreditirati visoku razinu Kongregacije pod kardinalom Müllerom i Ratzingerom da bi se relativizmu dala nada. Loše je što se time daje negativan prizvuk naslijeđu Josepha Ratzingera i njegovih sljedbenika kao “tvrdolinijaša“.
Der Spiegel je odmah uzeo predložak i ponovno progovorio o bivšem “policajcu vjere“ koji je također odgovoran za oduzimanje dozvole Hansu Küngu da predaje katoličku teologiju. Potpuna besmislica, baš kao i velika većina uobičajenih klišeja o bivšem kardinalu. Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, Ratzinger je sebe vidio kao sve samo ne kao progonitelja. Nije vidio sebe kao nekoga tko djeluje uz pomoć “nemoralnih metoda“.
Odmah nakon što je preuzeo dužnost, biskupi, teolozi i svećenici prijestupnici više nisu bili osuđivani, kao što je bila praksa prije, nego su u većini slučajeva pozivani u Rim da obrazlože svoje stavove. Ratzinger je osnažio prava autora i prvi put dao pravo na obranu teolozima optuženima za krivovjerje. Također nikada nije postojala, kako kaže jedna crna legenda, formalna zabrana šutnje Leonardu Boffu. Spor se također nije vodio oko teologije oslobođenja, već oko Boffovih upitnih kristoloških izjava.
Umjesto Crkve okrenute samo prema izvanjskom, Ratzinger je preporučio Crkvu koja je okrenuta prema unutarnjem.
Seewald: Pogotovo u nestabilnim vremenima, objasnio je, Crkva mora dvostruko više misliti o svojim vjernicima. Samo svojom odlučnom etikom mogla je postati istinski savjetnik i partner u teškim pitanjima odnosa s modernom civilizacijom. Za razliku od drugih teologa, ustvrdio je liberalni münchenski teolog Eugen Biser, „koji su odbacivali kamen po kamen iz stare građevine jer nije pristajao u njihovu novu zgradu“, Ratzinger je uvijek ostao „vjeran podrijetlu (izvoru)“. Ozbiljno je shvatio Isusovo vječno upozorenje upućeno njegovoj Crkvi, koje je Krist izrazio u dramatičnim riječima Petru prema Evanđelju po Marku: „Odlazi od mene, Sotono! Ti se brineš za ljudske stvari, a ne za Božje“.
Rečeno je da je Fernández isprva odbio imenovanje za prefekt Dikasterija za nauk vjere.
Seewald: Tek kad ga je Papa uvjerio da se neće morati suočiti s kleričkim zlostavljanjem maloljetnika u Crkvi, pristao je da preuzme dužnost. Ovo pokazuje jasnu razliku u orijentaciji. Dok je Fernández odbacio odgovornost za zlostavljanje, Ratzinger ga je, kao prefekt, povukao u svoju domenu jer je vidio da su drugdje prijestupi gurnuti pod stol, a žrtve ostavljene same. Međutim, Fernándezu ovo pitanje nije strano. Argentinske novine „La Izquierda Diario“ izvijestile su o budućem prefektu vjere da je kao nadbiskup La Plate zataškao najmanje jedanaest slučajeva kleričkog zlostavljanja maloljetnika „u različitim oblicima“. Najpoznatiji slučaj, navodi se, bio je slučaj bivšeg zatvorskog kapelana Eduarda Lorenza, koji je izbjegao policijsko uhićenje počinivši samoubojstvo 2019. godine.
Je li nedostatak suočavanje sa žrtvama kleričkog zlostavljanja maloljetnika mračna strana Bergogliova pontifikata?
Seewald: Imamo dva primjera. Prvi primjer je belgijski kardinal Godfried Danneels koji je dospio na naslovnice 2010. godine zbog prikrivanja kleričkog zlostavljanja maloljetnika dok je bio nadbiskup, a zatim zbog prikrivanja biskupa koji je zlostavljao vlastitog nećaka. To nije spriječilo papu Franju da ga imenuje sinodalnim članom Obiteljske konferencije u Rimu u jesen 2014. godine. Danneels je bio jedan od pokretača takozvane “mafije iz St. Gallena“, skupine kardinala koji su željeli da Bergoglio postane papa već na konklavi 2005. godine; što je skoro i uspjelo.
Drugo, papa Franjo također nije imao problema s imenovanjem Theodorea McCarricka, bivšeg nadbiskupa Washingtona, koji je bio poznat kao zlostavljač, kao savjetnika u vatikanske institucije. Benedikt XVI. poduzeo je akciju protiv McCarricka, ali mu je Franjo povjerio pregovore s Narodnom Republikom Kinom. To je dovelo do sporazuma koji je podzemnu Katoličku Crkvu, koju je Benedikt XVI. još promicao, podredio državnim vlastima. Od tada transparenti s natpisima poput „Voli Komunističku partiju“ vise u kineskim crkvama. Početkom travnja ove godine komunisti su imenovali novog biskupa Šangaja bez odobrenja Vatikana. Kardinal državni tajnik Pietro Parolin je protestirao; papa Franjo je, pak, odlučio „iskoristiti nepravilnosti u kanonskom pravu“, drugim riječima, odbaciti slučaj.
Koliko dugotrajan učinak može imati izbor novih kandidata koji će na konzistoriju u rujnu postati kardinali?
Seewald: Franjo je u međuvremenu imenovao skoro sedamdeset posto kardinala-elektora. „Za razliku od svojih prethodnika Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.“, analizirao je vatikanski promatrač Ludwig Ring-Eifel iz KNA, „Franjo je uglavnom imenovao nove članove Kardinalskog zbora koji su na njegovoj teološkoj liniji“. Kardinalski zbor postaje „sve više i više odraz njegova razmišljanja“.
Ono što je zapanjujuće nije samo nagli porast udjela kardinala-elektora Hispanoamerikanaca, već i dob novih nositelja kardinalskih zucchetta. Ima puno kardinala-elektora koji imaju oko šezdeset godina, što ne bi trebalo utjecati samo na sljedeću konklavu, nego i na onu nakon nje. No, kao što je poznato, Duh Sveti o tome ipak ima što reći. A mnogi koji se danas raduju što se Franjo rješava Benediktove ostavštine sutra bi zbog toga mogli gorko zaplakati.
Novinar: Hvala Vam za intervjuu!
