Jedna od najsubverzivnijih taktika vidljivih i nevidljivih neprijatelja kršćanstva sastoji se u tome da se krivotvori Crkva. Drugim riječima, nakon što su shvatili da se Crkva našega Spasitelja Krista ne može uništiti (kako su to, primjerice, htjeli rimski carevi progonitelji poput Nerona), lažni proroci stvaraju lažne Crkve koje, premda se nazivaju „kršćanskima” i „pravoslavnima”, to zapravo nisu. Na društvenoj i kulturnoj razini to stvara nezamislivu zbrku u umovima onih koji ne poznaju vjeru. Konkretno, takva situacija sprječava prepoznavanje kriterija istinskoga razlučivanja. Što neka od tih lažnih crkava više nalikuje pravoj Crkvi, to je zbunjenost veća. Štoviše, tvrdnje onih koji pripadaju lažnim crkvama gotovo su uvijek iste kao i tvrdnje istinskih kršćana: i jedni i drugi tvrde da im je izvor Spasitelj Krist; i jedni i drugi uvjereni su da posjeduju objavljenu Istinu kroz svoje tumačenje Svetoga pisma, i tako dalje. U takvom pluralističkom krajoliku, kako razlučiti?
Imam prijatelja koji, pripadajući po krštenju jednoj nacionalnoj raskolničkoj „pravoslavnoj” crkvi na Istoku, više mi je puta pokazao da se pravoslavci i katolici međusobno optužuju za razne hereze i, nadasve, za uzrokovanje raskola 1054. godine. Svaka strana, naravno, poziva se na autoritet vlastite hijerarhije. Svaka ima vlastiti kalendar prepun svetaca. Kome vjerovati? Dezorijentiran i zbunjen, premda dobronamjeran prema objema stranama, moj prijatelj gotovo uvijek završava naše razgovore istim priznanjem: da ne može razlučiti Istinu. Ipak, ono u što nastavlja vjerovati—bez oklijevanja—jest da Istina postoji. Samo što on ne zna kako ju prepoznati, kako ju identificirati: ukratko, nedostaje mu razlučivanja. Ne stajući nužno na stranu jednoga ili drugoga tabora, on samim svojim stavom prokazuje relativizam prouzročen mnoštvom proturječnih učenja koja ispovijedaju različite skupine. Do trenutka vlastitoga obraćenja i sam sam prolazio kroz takve sumnje, koje su jasno razotkrivale krizu vjere.
Ne trebamo se, dakle, čuditi što, suočeni s mnoštvom „kršćanskih” denominacija, neki više ne vjeruju da postoji jedna jedina Crkva koju je utemeljio naš Gospodin Isus Krist. Drugi su pak potpuno napustili i samo uvjerenje da Istina uopće postoji. Moram priznati da sam u posljednjih deset do petnaest godina (više puta!) bio šokiran kada sam čuo krštene katolike kako odbacuju svaku misionarsku odgovornost uz obrazloženje: „Ima samo jedan Bog za sve—pa što onda znači u kojoj si crkvi?” Pozivajući se na takve pseudo-argumente, oni koje su zaveli prividi pokušavaju ujediniti sve denominacije, uspostavljajući ekumenski kriterij koji na kraju—kao u slučaju Eberharda Jüngela, glavnog luteranskog protivnika Josepha Ratzingera—opravdava i najočitije proturječnosti u jednoj viziji iz koje su uklonjene „tvrde” istine Objave. Iza polemika koje izaziva mnoštvo takozvanih „crkava” ili ekumenskih relativista koji ih žele sve ujediniti, ostaje stvarnost konfesionalnog krajolika koji može samo produbiti dezorijentaciju i zbunjenost onih koji ne poznaju kriterije istinskoga razlučivanja. Nerijetko, takve situacije rađaju tragedije koje nas uznemiruju i potiču na razmišljanje.
Prije gotovo dvadeset godina i sam sam svjedočio jednom takvom tužnom događaju. Brat moga kolege s Filozofskog fakulteta iznenada je poginuo u prometnoj nesreći. Pati njegove obitelji i nas, njegovih prijatelja, pridružilo se nešto doista strašno: brat moga prijatelja nije bio kršten. Naime, pripadao je jednoj neo-protestantskoj grani svoje obitelji, onoj koja ne prihvaća krštenje djece. Jedina utjeha bila je jasna namjera pokojnika da se krsti. Doista, godinama je izražavao tu želju. Prirodno ćete se upitati zašto je odgađao njezino ostvarenje. Razlog je doista značajan: nije mogao prepoznati pravu Crkvu Spasitelja Krista.
Kao što sam već spomenuo, pripadao je jednoj neo-protestantskoj grani svoje obitelji. A obitelj kao cjelina pripadala je barem četirima različitim „denominacijama”: pentekostalcima, baptistima, „pravoslavnima” iz istočnih raskolničkih crkava te, naposljetku, grkokatolicima ujedinjenima s Rimom. Kao što možete očekivati, i „pravoslavni” i grkokatolici nagovarali su ga da se krsti u njihovim crkvama. Ali ni pentekostalci ni baptisti nisu zaostajali u svom inzistiranju. Mučen sumnjama, brat moga prijatelja vodio je duge razgovore čas s jednima, čas s drugima. Želio je biti kršten, ali nije mogao odgovoriti na neizbježno pitanje: koja je od tih Crkva koju je uistinu utemeljio Bog Sin, Isus Krist?
Za nekoga tko nije primio veliki dar rođenja u katoličkoj obitelji, takva je situacija daleko teža nego što bi se moglo zamisliti. Ponekad prođu mnoge godine prije nego što se dođe do jasnoće. U mome slučaju, primjerice, prošlo je oko pet godina između trenutka kada sam razvio snažan interes za katolicizam i trenutka kada sam (u Jubilarnoj godini 2000.) zatražio da budem primljen u Katoličku Crkvu. No katkada oni koji traže nikada ne pronađu pravu Crkvu—unam, sanctam, catholicam et apostolicam. Takva je bila sudbina brata moga prijatelja.
Problem razlučivanja u apokaliptičkim vremenima
Tragedija njegova života i smrti jasno pokazuje koliko je ozbiljna zbunjenost—ne jezika, nego vjerovanja. Obično oni koji pripadaju Katoličkoj Crkvi polaze od načela poistovjećivanja svoje zajednice s pravom Crkvom. Isto čine i istočni raskolnički kršćani koji sebe nazivaju „pravoslavnima.” Ako ih upitate, većina će reći da su upravo oni u pravoj Crkvi. Neki će čak dodati—kao što čini jedan poznati rumunjski monah—da na Zapadu nema Crkve još od Velikog raskola 1054. godine. Očito, takva tvrdnja jednostavno proizlazi iz njegova uvjerenja da je jedina prava Crkva „pravoslavna.” Ako pak razgovarate s članovima (neo)protestantskih zajednica, čut ćete slične tvrdnje. Ukratko, pripadnici svake denominacije tvrde da pripadaju jedinoj Crkvi koju je utemeljio Spasitelj Krist. Unutar neke od tih zajednica problem se „rješava” tako da se jednostavno ignorira, jer svi već pretpostavljaju da je njihova skupina prava Crkva. Ali što ako ste izvana i želite postati kršćanin? Kako tada razlučiti?
Problem donošenja ispravne odluke jedan je od najvažnijih i ujedno najizazovnijih. Hereze, sekte i raskoli uvijek su postojali. Ali nikada prije nisu postali toliko brojni ili institucionalizirani, opstajući stoljećima i šireći se svijetom. S toga gledišta, situacija posljednjih nekoliko stoljeća—osobito nakon pojave luteranizma u 16. stoljeću—poprimila je karakter bez presedana u povijesti. Ono što je nekoć bilo ograničeno i povremeno, sada je postalo opće i (naizgled) trajno. Upravo zato teško pitanje razlučivanja prave Crkve ne može se izbjeći: postoji li kriterij koji takvo razlučivanje čini mogućim? Naravno, svaki će obrazovani kršćanin prizvati određene elemente koji će ga naposljetku dovesti do čina „razlučivanja” kojim pokazuje da je njegova zajednica prava. Drugim riječima, sud je pristran i unaprijed zadan: u većini slučajeva nitko neće provesti razlučivanje koje će zaključiti da je njegova vlastita zajednica lažna, zar ne? Tu leži jedan od najtežih problema „pomutnje jezika” u kršćanskoj eri. Je li moguće suditi izvana, izvan Crkve? Postoji li kriterij koji omogućuje izvana prepoznati pravu Crkvu?
Ostavljajući takva pitanja otvorenima, jer ih se ne može prikladno obraditi u raspravi duljine članka, moram naglasiti da nijedan drugi udarac koji je đavao zadao Crkvi nije bio snažniji od „izuma” lažnih crkava koje tvrde da posjeduju Istinu. Stvar je tim ozbiljnija što mnoge od tih zajednica doista čuvaju dijelove objavljene Istine. Uzimajući u obzir ovu apokaliptičnu situaciju, papa Lav XIII., citirajući anonimni Tractatus de Fide Orthodoxa contra Arianos (Raspravu o pravovjernoj vjeri protiv Arijanaca), naglasio je u svojoj enciklici Satis Cognitum (1896.) najveću moguću opasnost:
„Ne može biti ništa opasnije od onih heretika koji prihvaćaju gotovo cijeli krug nauka, a ipak jednom riječju, kao kapljom otrova, onečiste pravu i jednostavnu vjeru koju je naučavao naš Gospodin i koju je predala apostolska predaja.”
Nitko nije opasniji od lažnog proroka uvjerenog da je pravi prorok, ili od heretičkog kršćanina uvjerenog da posjeduje ispravnu vjeru. Zato su, kao što danas tako jasno vidimo, „katolički modernisti” svake vrste prouzročili najveću krizu vjere u povijesti: njihov je negativan utjecaj golem. Glavni problem—kako s njima, tako i s pripadnicima bilo koje druge lažne crkve—jest taj da se, baš kao što se zlo nikada ne prikazuje kao zlo nego kao dobro, tako ni laž nikada ne prikazuje kao čista laž: zlo se predstavlja kao dobro, a laž kao Istina. Zar nam se pali anđeo ne može ukazati kao anđeo svjetla?
„Sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla” (2 Kor 11,14).
Zato nas Bog, po svetom Ivanu Apostolu, potiče: „Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet” (1 Iv 4,1). Zato je naš Gospodin Isus Krist jasno prorekao da će se u posljednjem razdoblju povijesti—dakle, upravo u vremenu u kojem i sami živimo—„pojaviti mnogi lažni proroci i mnoge zavesti” (Mt 24,11). U takvom apokaliptičnom kontekstu njegovanje razlučivanja—sposobnosti razlikovanja istine od laži—od životne je važnosti.
Liječnik ljubavi i Pravilo vjere
Potpuno svjestan te apsolutne nužnosti, sveti Franjo Saleški (1567.–1622.) posvetio je izvanredno djelo—objavljeno tek nakon njegove smrti—kriteriju po kojemu je moguće razlučiti pravu Crkvu. Kao što možemo očekivati, njegovo je pisanje—na engleski prevedeno pod naslovom The Catholic Controversy—usmjereno ponajprije na zajednice koje su nastale iz Reformacije: luterane i kalviniste. Dio koji nas u ovom svesku posebno zanima naziva se „Pravilo vjere.” U njemu se izlaže kriterij čina razlučivanja koji od nas traži sam Bog, po riječi svetog Ivana citiranoj gore: „provjeravajte duhove.” Ipak, sveti Franjo dodaje: „Onaj koji nam je dao da nam se kaže da moramo ispitivati duhove, ne bi to učinio da nije znao kako imamo nepogrešiva pravila da razlikujemo sveti od lažnog duha.” Stoga je, prema svetom Franji, posve sigurno da „imamo takva pravila, i nitko to ne niječe.”
Veliki problem je u tome što i oni koji pripadaju lažnim crkvama izmišljaju vlastita pravila koja se naizgled potvrđuju kao istinita i autentična za njihove zajednice. Štoviše, nijedan član bilo koje zajednice ne djeluje napola: on je uvjeren da posjeduje potpunu Istinu (a, ironično, isto vjeruju i oni moderni sofisti koji tvrde da Istina ne postoji ili da je nespoznatljiva). Kako bi uklonio sva ta pseudo-pravila, sveti Franjo postavio je ono koje omogućuje da se Istina utvrdi sigurno i nepogrešivo.
Aksiom na kojem se temelji glasi:
Riječ Božja je pravo pravilo ispravne vjere, jer su u ovom slučaju temelj i pravilo jedna te ista stvar.
Odmah uočavamo da većina kršćanskih zajednica priznaje ovo pravilo, premda proglašavaju proturječna „vjerovanja.” Stoga nije dovoljno jednostavno priznati i potvrditi apsolutnu prvenstvenost Riječi Božje. Istodobno treba prihvatiti i dva izvora kroz koja nam je Riječ Božja dana: Sveto pismo i Svetu predaju. Oboje, prema svetom Franji, prenosi nam Riječ Božju. Dobro je znao, naravno, da Predaja prethodi Bibliji. Da bismo nepogrešivo i bez pogreške prepoznali Riječ Božju koja nas poučava i prenosi vječni sadržaj Objave, potreban je kontekst ispravnog tumačenja—a to može biti samo Crkva, Zaručnica Jaganjčeva:
„Kao što je Bog objavio svoju Riječ i govorio, odnosno propovijedao, ustima Otaca i Proroka, a na koncu vlastitim Sinom, zatim apostolima i evanđelistima, čiji su jezici bili poput pera brzo pišućih pisara, tako, koristeći ljude da govore ljudima, Bog upotrebljava svoju vidljivu Zaručnicu da predloži, primijeni i protumači svoju Riječ, kao svoje usta i tumača svojih nakana.”
Ovaj presudni rad Crkva ostvaruje putem četiriju daljnjih kriterija Pravila, čiji su temelj i os Riječ Božja: (1) Crkva u cjelini, (2) sabori, (3) slaganje Otaca i (4) Papa. Nijedan od ovih četiriju „čimbenika” ne može nedostajati u Pravilu onome koji želi potpuno i bez pogreške poznavati objavljenu Istinu.
Da bi učvrstio znanje onih koji traže spasenje, Bog je vjernicima dao i dvije dodatne pomoći, koje sveti Franjo Saleški uključuje u svoje Pravilo. Prva je skup čudesa preko kojih Presveto Trojstvo snažno svjedoči o istinitosti svojega nauka. Dobro se sjećamo koliko je izvanrednih čudesa naš Gospodin Isus Krist učinio da bi potvrdio svoje božanstvo.
Napokon, posljednje sredstvo dostupno svakom ljudskom biću—stvorenjima obdarenima razumom—jest svjetlo naravnog razuma. Ovo, naglašava veliki crkveni naučitelj, služi samo u negativnom smislu: jer razum nikako ne može sam od sebe izvesti ili pozitivno spekulirati kako bi dosegao nadnaravnu Istinu, budući da učenja vjere daleko nadilaze našu moć spoznaje i razumijevanja. Zato se moramo zadovoljiti nečim puno skromnijim: činjenicom da razum nikada ne može proturječiti onome što Objava potvrđuje.
Primjerice, takozvana „racionalna” doktrina poput evolucionizma ne može se prihvatiti, jer proturječi više učenja Objave koja su nam prenesena Svetim pismom (monogeneza, istočni grijeh itd.). Ako smo doista razumski dosljedni i vjerujemo u Istinu objavljenu u tekstu Postanka, znat ćemo da nijedna teorija koja tvrdi da čovjek potječe od majmuna (ili od bilo koje druge vrste) ne može biti istinita (usprkos tvrdnjama onih pseudo-katoličkih mislilaca koji se pretvaraju da se Objava može uskladiti s evolucionizmom).
Na koncu, evo kako sveti Franjo Saleški sam sažima svoje Pravilo u cijelosti:
„Evo, dakle, osam pravila vjere: Pismo, Predaja, Crkva, sabori, Oci, Papa, čudesa, naravni razum. Prva dva su samo formalno pravilo, sljedeća četiri samo pravilo primjene, sedmo je izvanredno, a osmo negativno. Ili, onaj tko bi htio svesti sva ova pravila na jedno, rekao bi da je jedino i pravo pravilo ispravne vjere Riječ Božja propovijedana od Crkve Božje.”
Ako obrnemo redoslijed prva dva kriterija—stavimo Predaju na prvo mjesto, a Pismo na drugo—dobivamo cjelovitu i precizno uređenu sliku Pravila svetog Franje Saleškog. Kao što se i može očekivati od pisca njegova ranga, jednom je ponudio i metaforičku sliku iznimne izražajnosti:
„Bog je slikar, naša vjera je slika, boje su Riječ Božja, kist je Crkva. Evo, dakle, dvaju običnih i nepogrešivih pravila naše vjere: Riječ Božja, koja je temeljno i formalno pravilo; Crkva Božja, koja je pravilo primjene i tumačenja.”
Premda vrlo kratka, početna slika izvanredna je. Sveti Franjo kaže da Bog, koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku (Post 1,26), slika—kroz cjelinu istina vjere kojima pristajemo umom na zapovijed volje pokrenute milošću, kako veli sveti Toma—ikonu svoga Sina, našega Gospodina Isusa Krista. Upravo to moraju biti svi kršteni, kao članovi Crkve: vjerna slika Ikone Sina Božjega. „Instrument” kojim Bog slika jest sama Crkva: gdje bismo drugdje mogli naučiti istine vjere? Ali što činiti kada vidimo mnoštvo crkava?
Očito je, prvo što treba učiniti jest ostati miran i razborit: to što mnogi sugovornici tvrde da ono što oni naučavaju jest Istina, iako se međusobno proturječe u temeljnim pitanjima, ne znači da im svima moramo vjerovati. Jasno je da je Istina jedna i nepromjenjiva. No da bismo je otkrili, moramo ozbiljno tražiti autentični kriterij koji nam omogućuje pronaći je. Je li ta potraga racionalan čin? Žurim podsjetiti da, prema svetom Franji Saleškom, razum može služiti samo negativno. Dakle, ne možemo se oslanjati na razum da bismo otkrili nadnaravne istine vjere i pravu Crkvu. Istodobno se prisjećamo jednog od najvažnijih nauka svetog Augustina: naime, da je jedini autentični učitelj sam Bog—Duh Sveti, skriven u srcima krštenih (a također i onih nekrštenih koji iskreno traže Boga).
Stoga, ni u kojem slučaju ne možemo potragu za Istinom—kao što je vjerovao heretički katolički svećenik Georg Hermes (1775.–1831.)—svesti na racionalizam. Bez sumnje, premda ne isključujemo ljudsku slobodu, moramo priznati da božanska milost ima presudnu ulogu u njezinu otkrivanju i prihvaćanju. Zato bi, umjesto da tražimo racionalne argumente kojima ćemo „slomiti” heterodoksne protivnike, bilo daleko plodonosnije razmatrati „gramatiku pristanka” svetog kardinala Johna Henryja Newmana. A ako to učinimo u kontekstu Pravila svetog Franje Saleškog, siguran sam da nećemo samo nastaviti ovu raspravu, nego ćemo se i radovati neočekivanim plodovima koje ćemo moći ponuditi onima koji su zbunjeni i nesposobni razlučiti.
Robert Lazu Kmita, PhD
Izvor
